(Tit)raj – 04.07.2014. u 21:00

04.06.2014 // Predstave 2014

DSC_0424(Tit)raj

Znanstveno umjetnička simfonija u četiri čina
U matrici: Dante Alighieri: Božanstvena komedija, Čistilište
S elementima Euklid: Elementi; Ranko Marinković: Anđeo; Branislav Nušić: Tako je moralo biti; Antun Gustav Matoš, poezija

Produkcija:   Teatar Rubikon, Teatar umjetnosti – TOFA, Istarsko narodno kazalište –
Gradsko kazalište Pula

Autor, režija, dramaturgija, koreografija, oblikovanje svjetla: Zvonimir Peranić
Video i scenografija: Ivan Dobran
Asistenti videa i scenografije: Iva Milaković i Daniel Horvat
Izvođač, autor pokreta: Frane Meden
Kostimografija: Kristina Nefat
Glazba: Ivan Šarar
Zvučni efekti: Tomislav Nakić Alfirević
Frizure i šminka: Ksenija Nakić-Alfirević
Dizajn promidžbenog materijala: Vesna Rožman
Organizator i inspicijent: Manuel Kaučić
Voditelj pozornice: Goran Šaponja
Voditelj svjetla: Dario Družeta
Voditelj tona: Miodrag Flego
Voditeljica krojačke radionice i fundusa: Desanka Janković

Projekt su potpomogli: Grad Pula, Grad Rijeka, Primorsko goranska županija, Ministarstvo kulture, Istarska županija

Zahvale za pomoć u realizaciji produkcije: Pula Film Festival, Studio KaPula

Svaki čiin (Euklid, Einstein, Fraktali, Kvantno) u podlozi ima svoju geometriju, svaka geometrija iskaz je određene fizike, a svaka fizika generira svoju filozofiju, način na koji vidimo društvo, svijet u kojemu živimo sa svim svojim dijelovima. Posljednično i umjetnosti. Teorija struna u najnovije vrijeme ukazuje kako je svaka elementarna čestica (od kojih se sastoji materija) zapravo različita vibracija, različito titranje iste fundamentalne strune.

U (Tit)raju  se umjetnička djela smatraju mogućim stvarnostima. Stoga se odabiru autori i njihova djela kao sinergijski, fuzijski elementi potencijalnih (usporednih) stvarnosti. Primjerice Tragična scena Sebastiana Serlia, ili refleksije Roberta Wilsona, Salvadora Dalija, Renea Magrittea, Mauritsa Cornelisa Eschera. Na isti se način integriraju Matoš, Marinković i Nušić.

Sve se događa projekcijama i 3D mapiranjem, u kojemu je oblikovanje svjetla bez ijednog reflektora, potpuno izbrisano, prazno, s minimalnim pojavljivanjem jednog tijela (bez karakterizacije) u prostoru koji su sastvani dio gledatelji.

Ovaj pak dramaturški zahvat postaje osnovno sredstvo „mapiranja“ drugih ustorja. Stvaranjem prostorno scenografskih elemenata konstruira se prostor iluzija u kojemu se gledatelju redukcijski nudi niz mogućih perciptivnih stvarnosti. Prema posljednjim fizikalnim teorijama možda je cijeli Univerzum jedan hologram! Ipak, na samom kraju kada sve završi, ostaje prazan prostor. Euklidov kako ga većinom percipriamo? Ili kvantno prazan, prepun kvantne pjene, prepun kreacije i anihilacije čestica i antičestica, prepun pretvorbi energija u mase i obratno? Je li pročišćenje od ograničenja dovoljno za Raj, ili ponovnoPakao? Jer sve viđeno samo su različita titranja istih kvantnih struna…

Komentari su zatvoreni