Vili Bassanese – uvodna riječ gradonačelnika 2023.

25.05.2023 // news

I ove godine Umag je ponosni domaćin Zlatnog lava, festivala koji naš grad preobražava u mjesto susreta i dijaloga među različitim kulturama i narodima, otvoren svim poklonicima kazališta.

Iz godine u godinu Međunarodni festival komornog teatra Zlatni Lav donosi novine iz kazališnog svijeta koje svojom tematikom prate suvremene društvene pojave. Kazalište je prostor u kojem zbilja biva razgolićena, lišena svih društvenih normi koje nerijetko prikrivaju narav čovjeka i samoga društva. Svojom energijom i karizmom teatar je od pamtivijeka stekao status svojevrsnog moralnog autoriteta te uživao određenu slobodu koja mu je jamčila da svojom poetikom nesputano progovara o svemu. Kazalište je zrcalo društva i vremena u kojem živimo. Ova tvrdnja nedvojbeno vrijedi i danas. Svijetom u kojem živimo dominiraju društvene mreže i mediji koji nas zasipaju neopisivom količinom informacija. Može li se u takvoj bujici vijesti pojedinac otuđiti i postati neosjetljiv na probleme čovječanstva, na patnje svojeg bližnjega? Moć je teatra da pronikne u dubine ljudske duše i na sceni prikaže nepatvorene osjećaje: radost, tugu, gnjev… Kazalište ima tu bezvremensku moć koja nas navodi na promišljanje o nama samima, o odnosu s drugim ljudima, ljubavi, predrasudama, nudeći da sami prosudimo u kakvom svijetu živimo.

Međunarodni festival Zlatni Lav aktualizacijom tema tijekom svih godina nije nikada razočarao svoju vjernu publiku koja s nestrpljenjem očekuje i prvu produkciju Dramskog studija Umag – Umago koja otvara ovogodišnje izdanje festivala, stoga pozivam sve ljubitelje kazališta da nam se pridruže tijekom festivalskih dana i od srca upućujem svoje čestitke i želje za još jednim uspješnim izdanjem ovog jedinstvenog kulturnog događaja.

GRADONAČELNIK
Vili Bassanese

Uvodna riječ Istarske županije 2023.

24.05.2023 // news

Uvodna riječ istarskog župana Borisa Miletića povodom 24. Međunarodnog festivala komornog teatra „Zlatni lav“ Umag

Kultura i umjetnost su neizostavni dio identiteta svake regije, predstavljaju dodirnu točku različitih naroda i civilizacija jer pričaju svima razumljivim jezikom kreativnosti, estetike i dara. Često ističem kako je Istra teritorijalno i po broju stanovnika mala, ali istodobno svjetski velika. Velika je i po manifestacijama koje se na našem području organiziraju, po umjetnicima i publici koju ugošćuje, a među kojima više od dva desetljeća svakako spada i Međunarodni festival komornog teatra “Zlatni lav”.

Iako se teatar, i kultura općenito, u današnjim vremenima susreću s mnogim preprekama i izazovima, „Zlatnom Lavu“ motivacije i volje ne nedostaje, što potvrđuju i impresivne brojke: ugostio je 150 kazališta, 20 zemalja, 500 produkcija te podijelio 75 nagrada prestižnim kazališnim umjetnicima. Uvijek me iznova oduševi entuzijazam koji ljudi unose u ono što rade, o kojem god području da govorimo. Kreativnosti je samo nebo granica! Nije nimalo lak zadatak održati razinu kvalitete i domišljatosti, kao ni ispuniti očekivanja publike, a organizatorima „Zlatnog lava“ to uspijeva već punih 24. godina! Iskrene čestitke, uz želju da i ovogodišnjim izdanjem, nadmašite sami sebe.

Glasačka tabela 2023.

22.05.2023 // news

Konačni rezultati glasanja.

Slađana Bukovac – Festival Zlatni Lav

22.05.2023 // news

Krilati lav svetog Marka, simbol Mletačke Republike, jedan je od najpoznatijih heraldičkih simbola na svijetu. Ne samo zbog toga što je riječ o simbolu izrazito moćne države, nego zbog toga što je kulturni prostor nekadašnje Venecije jedan od najbogatijih i najkompleksnijih na kulturnoj mapi svijeta. Venecijanski lav, o kojem, vjerojatno pod utjecajem čuvenog filmskog festivala i nagrade, danas govorimo kao o „zlatnom“, inače je atribut evanđelista Marka, čije su kosti Mlečani još u 9.stoljeću iz Aleksandrije prenijeli u Veneciju. Venecijanski se lav najčešće prikazuje iz profila, tri su mu noge na tlu, a četvrtom pridržava knjigu u kojoj piše Pax tibi Marce, evangelista meus (Mir tebi Marko, evanđelistu moj), a prema predaji lavlja je „knjiga“ u mirnodopsko vrijeme otvorena, a u ratno doba zatvorena.

Sad valja zamisliti ovaj atribut apostola, glamurozni simbol bogate i moćne države neprocjenjivog kulturnog i umjetničkog značaja kao natpis iznad jednog provincijskog hotela, izgrađenog 1920. godine u Umagu. Hotel se zove „K zlatnom lava“, „Al leon d’oro“, njegov je vlasnik i investitor Antonio Coslovich, jedan od začetnika umaškog turizma, koji uz hotel gradi i – kazalište. Zapravo je riječ o kabareu, u kojem su se ,u to nije potrebno sumnjati, puštali i propagandni filmovi fašističkog režima. Oko je čega je kasnije u Umagu bilo raznih „ideoloških“ diskusija koje su se ticale vlasnika prvog teatra: ispostavilo se naime da ni kazalište, a niti jedna druga umjetnost, nisu tako uzvišene kako bismo željeli da budu, kao što ni onaj „prvi“ i svjetski relevantni „zlatni“ lav, mletački, u vrijeme kada je držao zatvorenu onu svoju simboličnu knjigu među njezinim koricama drži mnogo više nasilja i smrti, nego arhitekture i kulture.

Kada se 2000. godine dohvatio „Zlatnog lava“, to jest umaškog kazališnog nasljeđa, kazališni se redatelj Damir Zlatar Fray suočio sa simbolom kojem je pozlata već bila odavno otpala. Ali mogao je računati na nekoliko činjenica na osnovi kojih je mogao zasnovati kazališni festival koji se razvio u najvažniji teatarski događaj u regiji. Znao je da se nalazi na mjestu gdje s obližnjeg brijega, i bez dvogleda, može vidjeti ravno tri države: Italiju, Sloveniju i Hrvatsku. Znao je da istodobno gleda u tri jezika, tri različite kazališne tradicije, i da će u mali grad u koji se svojedobno išlo u kabare „K zlatnom lavu“ glumci, redatelji, plesači i publika stizati vrlo jednostavno i brzo, upravo kao da dolaze u svoje lokalno sastajalište. „Lav“ Damira Zlatara Freya nije imperijalni lav, nego je to lav kreativne snage, koja je izdržala dulje od dva desetljeća u području gdje kulturna infrastruktura nije osobito razvijena, a gotovo sve su lokalne snage posvećene masovnom turizmu. Upravo je zbog toga i simbolički, i stvarno važno što od odve ove godine Zlatni lav više neće biti samo mjesto namijenjeno „gostima“, nego će na kazališne daske prvi put izaći i „domaći“. Prije tri je godine pokrenut i Dramski studio, koji će ove godine u Freyevoj režiji izvesti predstavu „Svinje“ hrvatskog autora Tomislava Zajeca.

Premda je od početka ovog projekta bilo jasno da će s novcem biti „turbulentno“, pa je vjerojatno to i bio jedan od razloga za „komornost“ festivala, u posljednje se vrijeme Zlatni lav suočava sa sve ozbiljnijim materijalnim poteškoćama. S rastućim troškovima i poslovično škrtim financiranjem grada, županije i Ministarstva kulture, postoji mogućnost da se komorni festival na kraju svede – na festival monodrame.

Slađana Bukovac

Ubij se, tata – 25.06.2023.

08.05.2023 // Predstave 2023

Sa Frakturom, Predstavljanje knjige 5 drama

Ubij se, tata
MonikaHerceg

Disfunkcionalne obitelji, siromaštvo, klasna nejednakost, propuštene prilike, zanemarivana djeca, branitelji, ali prije svega i više od svega čežnja za ljubavlju, za priznanjem, za grljenjem, samo su neke od tema koje u svojim intimnim, lirsko-poetskim dramama ispisuje najvažnija pjesnikinja generacije Monika Herceg. Pet drama, od kojih su neke uspješno izvođene, a druge pak nagrađivane, svakom čitatelju ulazi pod kožu, dramska napetost koju osjećamo dok ih čitamo ne odnosi se toliko na odnose među likovima koliko na istinsku, duboku ljudsku dramu koju svaki od njih proživljava i s kojom se mora nositi, a ne može je podijeliti. Stanje likova uvijek je na rubu ili preko ruba egzistencije, životnih problema, no unatoč svem crnilu koje se nadvilo nad pejzaž Monika i njezini likovi, prije svega ženski, vide neku svjetlost.

Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva čitatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova običnih kuća i stanova, muku žena i muškaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorače iz svoje prošlosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjećaju, moraju ići, ali ne usude se, jer put ljubavi najteži je put.

“Kako god da opišemo ovu predstavu (a mogli bismo je s jednako dobrim razlozima nazvati i feminističkom i klasičnom), njena snaga sigurno izvire iz jezika Monike Herceg, koji ni u jednom trenutku nije ni slučajan ni pretenciozan, baš kao ni kad govorimo o poetskom sadržaju antičke drame ili o literarnom opusu suvremenog dramatičara i pjesnika Thomasa Bernharda. Opisala bih taj jezik kao ne samo ‘operativan’, nego operacijski nagnut nad likove, udubljen u unutarnje tumore i emocionalne provalije, bespoštedno zaokupljen proučavanjem ‘mrakova’ od kojih smo sačinjeni.” – Nataša Govedić
“Monika Herceg ozbiljan je pisac i ovo je ozbiljan poetsko-dramski tekst, tako da se ona ne služi štakama i inim ortopedskim pomagalima ideologije. Ona ne piše o zlostavljanim ženama i o muškim zlostavljačima, ne bavi se klasnim razlozima siromaštva, svjesno izbjegava sva jednostavna objašnjenja grubosti, surovosti, odsustva zagrljaja, koja joj se nude sa svih strana, ali koja nepogrešivo vode lošoj, plakatnoj književnosti, nekoj od brojnih varijanti postmodernih socrealizama. Pritom, ona nesreću ne predstavlja samo kao nesreću, nije to fatalizam zle kobi. Samo što za razliku od svijeta mondenih i nedarovitih, njezin obiteljski svijet ne biva objašnjen nizom kolektivnih odgovora i ideoloških objašnjenja, nego individualnim estetskim, fabulativnim, moralnim činom.” – Miljenko Jergović

Vse sijajne stvari – 24.06.2023.

08.05.2023 // Predstave 2023

Duncan Macmillan
Vse sijajne stvari

REŽISERKA Nataša Barbara Gračner

Avtorska ekipa

Igralec: Uroš Fürst

SOAVTOR
Jonny Donahoe

PREVAJALEC
Uroš Fürst

ASISTENT REŽISERKE
Dimitrij Gračner

SCENOGRAFINJA
Sara Slivnik

AVTOR GLASBE
Martin Vogrin

LEKTORICA
Tatjana Stanič

UČITELJ KLAVIRJA
Joži Šalej

STROKOVNI SODELAVEC (PSIHIATER)
Borut Škodlar

Macmillan pravi, da se prek tem, ki jih obravnava v svojih delih, srečuje z lastnimi demoni in tesnobo, ki se zažira v današnjost morda še bolj kot kadarkoli. Ali kot pravi Ciril Zlobec: »Človek je odprt izdelek. Nedokončano bitje, ki se vse svoje ozaveščeno življenje sprašuje, kdo oziroma kaj je, kaj bi moral biti, kaj ne zmore biti, kaj bi ne smel biti … Tako si ustvari lastno bivanjsko filozofijo, ki temelji izključno na izkustvenih trenutkih našega časa. Kot taka je zanj najgloblja in edina.«

V časovni matrici, ki nas zaklepa in straši pred vidnimi in nevidnimi nevarnostmi, smo prav gotovo močneje podvrženi odvisnostim, stresu, depresiji in samomoru. Nezmožnost posega v mehanizem apatične družbe nas hromi in umsko kot tudi telesno letenje se umakne zlovešči realnosti, ki duši kreativno svobodo. »Če hočeš danes preživeti, si moraš znati predstavljati, da bo jutri boljše, kot je bilo včeraj,« pravi Pripovedovalec. In kaj, če depresivne motnje, motnje mišljenja, občutki krivde, manjvrednosti in obupanosti pripeljejo tako daleč, da človek ne vidi več izhoda?

Pripovedovalec, kot pravi avtor igralcu v monopsihodrami Vse sijajne stvari, prek travmatičnih življenjskih izkušenj pokaže rešitev. Izpove svojo zgodbo: v njej začne že v zgodnji mladosti pisati seznam vseh sijajnih stvari, zaradi katerih je vredno živeti. Seznam je postajal vse obširnejši, z njim pa se je porajalo spoznanje, da bi bilo zapustiti in predčasno oditi nesmiselno. Prišel je do številke milijon. Milijon stvari, za katere je vredno živeti. Stvari na seznamu morajo biti izjemno čudovite, nematerialne in morajo osmišljati življenje. Od sedemletnega fantiča in prvega zapisa »Sladoled« prek pubertetnega »Zmagati v nečem« do »Plesati, ko si sam« ali pa »Prebrati nekaj, kar natančno opredeli, kar občutiš, pa nisi našel besed, da bi to izrazil« ali »Gledati nekoga, kako gleda tvoj najljubši film«, »Pogovor«, »Ptičje petje«, »Vonj starih knjig«, »Glas Nine Simone« … Milijon.

In če imaš dolgo življenje in ga preživiš, ne da bi se vsaj enkrat počutil strahotno depresivnega, potem najbrž nisi bil dovolj pozoren.
Nataša Barbara Gračner

Više informacija: drama.si

Sea Wall – 23.06.2023.

08.05.2023 // Predstave 2023

GLEDALIŠČE KOPER – TEATRO CAPODISTRIA

Simon Stephens

Sea Wall

Igralec: Francesco Borchi
Režiser: Boris Cavazza

V dramskem monologu Stena v morju/Sea Wall protagonist podoživlja spomine zadnjih let. Z mozaikom fragmentov iz njegovega življenja občinstvu pripoveduje o srečnem odnosu z ženo in hčerko, počitnicah na južni francoski obali, obisku tasta, nekdanjega vojaškega uslužbenca s katerim Aleks, tako je protagonistu ime, rad spregovori o vsem, od tenisa do obstoja Boga. Toda kljub pozitivni energiji in želji po življenju, ki jo nenehno poskuša prenesti na občinstvo, lahko pri Aleksu zaznamo čudno melanholijo. Njegovi spomini se pogosto zlomijo, stavki se prekinjajo ali prekrivajo kot plasti različnih slojev spominov, ki poskušajo nekaj zadušiti…

Moč monologa, ki ga bo interpretiral italijansko-slovenski igralec Francesco Borchi, je njegova »granitna« preprostost, ki se nanaša na do golega razkrito dušo avtorja. »Uprizoritev si predstavljam kot pripoved brez filtrov, z vso človečnostjo, brez zatekanja k gledališkemu lepšanju. Brez One-man Showa, ki je v današnjem času tako zelo priljubljen. Edini prisoten šov v predstavi je duša brez filtra,« je zapisal igralec, ki bo besedilo odigraval izmenično v slovenskem in italijanskem jeziku.

Avtor monologa Simon Stephens (1971) sodi med najplodnejše britanske dramatike. Njegove igre, zanje je dobil več britanskih in tujih nagrad, prevajajo v številne jezike in uprizarjajo tako doma kot v tujini. Monodrama Stena v morju je bila krstno uprizorjena leta 2008 v Londonu, v začetku leta 2012 pa so monodramo tudi posneli in nastal je »kratek, a neprijetno dolg film«, ki se distribuira le po spletu.

Više informacija: gledalisce-koper.si

Mulej – 22.06.2023.

08.05.2023 // Predstave 2023

Autorski Rad Anice Petrović

Erlend Loe MULEJ
Glumi: Anica Petrovic

Dramatizacija: Anica Petrovič, Divna Stojanov

Redatelj: Anica Petrović, Momčilo Miljković

Scenografija/kostimografija: Anica Petrović i Stevan Ristić

Muzika: Dušan Tomić

Dizajn plakata: Aleksandar Sarapa

Dizajn svetla: Stevan Lukić

Fotografije: Jovana Božić

Vreme trajanja monodrame: 1h 15min

Ukratko o monodrami:
Monodrama Mulej, nastala po istoimenom romanu Erlenda Loa, govori o ciničnoj osamnaestogodišnjoj Norvežanki Juliji koja pokušava pronaći ekscentričan način da se ubije nakon što joj je obitelj poginula u avionskoj nesreći. Kako Julija sebe smatra autentičnom i duhovitom osobom jasno joj je da i njena smrt mora biti takva. Tokom svog putovanja svijetom suočava se sa prostorom aerodroma i aviona, posljdnjeg mjestagde je njena obitelj bila živa. Pronalazi li Julija utjehu i novi smisao života? Monodrama tematizira adolescentsku suicidalnost i proces suočavanja sa smrću bližnjih i preispituje da li i kako ljubav i podrška u svojim različitim oblicima mogu biti ljekoviti i od pomoći u prevazilaženju psihičkih problema. Dnevnička struktura romana pretočena je u dramsku priču sa vremenskim skokovima i retrospektivama što je omogućilo protagonistkinji Juliji da se reflektira na svoje prethodne, tinejdžerske odluke.

Francamente – 21.06.2023.

08.05.2023 // Predstave 2023

Koprukcija / Coproduzione
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula
Zajednica Talijana Pula / Comunita’ Degli Italiani Di Pola

Autorski projekt Petre B. Blašković

FRANCAMENTE

AUTORSKI TIM / AUTORI
Režija i izvedba / Di e con: Petra B. BLAŠKOVIĆ

Prijevod / traduzioni:
Petra B. BLAŠKOVIĆ (Istroveneto)
Claudio GRBAC (Istrioto)

Scenografija / Scena: Stefano KATUNAR
Kostimografija / Costumi: Desanka JANKOVIĆ
Autor glazbe / Musiche di: Andrej PEZIĆ
Oblikovanje svjetla / Luci: Dario DRUŽETA

Franca Rame, jedna od najvećih ikona aktivističkog kazališta, društva, satire, feminizma, politike, gotovo bolne komedije, lojalnosti ideji, beskompromisnoj borbi za vlastite ideale, žrtva licemjernog društva koji se boji istine, centar je ovog autorskog projekta koji ne vraća na scenu samo neke od njenih autorskih tekstova napisanih s mužem Dariom Foom, već priča i priču jednog života posvećenom dostojanstvu života.
Francamente… Iskreno. U životu i na sceni, na televiziji i u parlamentu… Nema razlike gdje se govori. RIJEČ KAO SLOBODA, kao udisaj bez kojeg se ne može …ne bismo mogli moći…

Neke su ideje u nas usađene davno, vjerojatno od onda kada ni sami nismo svjesni da se to dogodilo i sazrijevaju dugo. Franca Rame i Dario Fo za mene su uvijek bili simboli slobode govora. U svojem su kazališnom angažiranom djelovanju bili su uvijek hrabri. Igrali su gdje je kazalište moglo nesmetano progovoriti.

Ovo je omaž Franki Rame, njezinim kazališnim tekstovima, životu, djelu i aktivizmu. Ova dokumentarno biografska predstava sadrži onu žensku komponentu i tematiku vezanu uz položaj žene u društvu o kojem je Franca uvijek govorila, glumila, pisala. Uz autorske dijelove teksta
u predstavi su isječci iz djela Rame/Fo: Tutta casa letto e chiesa e altre storie i Una vita all’improvvisa.

Jezik kao izričaj autentičnosti teritorija:dijalekt, istroveneto. I u dijalektu dijalekt: istrioto. Očuvanje nematerijalne baštine utkano u priču života.

Više informacija: ink.hr

Nema putne – 20.06.2023.

08.05.2023 // Predstave 2023

RadioTeatar Zagreb
Antoni Buljan / NEMA PUTNE

Igraju:
Sinek – Nikola Nedić
Marija – Nika Barišić
Violončelist – Stanislav Kovačić

Snimljeni glasovi: Sven Medvešek, Sreten Mokrović, Rok Juričić, Antonio Agostini, Matej Đurđević, Pavlica Bajsić i Dalibor Piskrec

Autor teksta: Antoni Buljan

Redatelj: Dražen Krešić

Snimatelj i oblikovatelj tona: Dino Brazzoduro

Oblikovatelj svjetla: Martin Šatović

Majstor tona: Dalibor Piskrec

Kostimografkinja: Ana Mikulić

Producentica projekta: Aneta Vladimirov

Producentica predstave: Katarina Krešić

Autorica vizuala: Negra Nigoević

Fotograf: Luka Dubroja

Snimatelj video najave: Tin Ostrošić

Montažerka video najave: Nina Karaman

Produkcija: RadioTeatar i Srpsko narodno vijeće

Radiofonijska izvedba „Nema putne“ nastala je prema tekstu Antoni Buljana, pobjednika memorijalnog natječaja. Natječaj su pokrenuli Odjel za kulturu Srpskog narodnog vijeća i RadioTeatar, a žiri u sastavu Snježane Banović, Pavlice Bajsić, Dražena Krešića i Anete Vladimirov je izabrao prva tri teksta: “Nema putne” Antonija Buljana, “Ljudi, naselja, tjelesa” Nataše Antulov i “Valovi iz kupaonice braće Engl” Dorotee Šušak.

Radiofonijska predstava “Nema putne” prati zapise zagrebačkog studenta u proljeće 1941. godine. Njegova tadašnja djevojka pronalazi stari dnevnik svoje ljubavi iz mladosti, studenta prava koji se zanima za novinarstvo. Osim novinarstva, zanima ga i nogomet, ali voli i “spiti si koju s dečkima”. Studentu donedavno daleke religiozne, političke i druge teme postaju dio svakodnevnice, a kroz njegove zapise pratimo vrtlog sjećanja daleke ljubavi naglo prekinute ratom. U vrlo gustom zvučnom tkanju izvedbe atmosferu interpretiraju glumci Nika Barišić i Nikola Nedić, koje na električnom violončelu prati Stanislav Kovačić. Po potrebi priče, on je grmljavina, kiša, škripa starog poda ili grintavi otac. U zvučnike se sakrio Dino Brazzoduro, koji dokumentarnim i igranim radiofonijskim insertima putuje kroz studentske i navijačke birtije, široke ulice grada, stadione ili skrovite podrume. Dnevnički zapisi ovog mladića, pred vašim očima i ušima, neprimjetno se preobražavaju iz toplog i ugodnog kvarteta iz dna kavane u zlokobni limeni orkestar brzotutnjajućeg rata. Predstava je nastala prema tekstu Antoni Buljana koji je pobjedio na memorijalnom natječaju „Radiofonton 1941.

Više informacija: radioteatar.hr