Arhiva za Predstave 2014

Kraljevna na zrnu graška – 30.06.2014. u 18:00

12.06.2014 // Predstave 2014

416837_303003933100631_449778035_nRezija i adaptacija: Katja Restovic
Glazba: Zoran Trubic
Kostimografija: Fundus & Kristina Nefat
Ton: Aleksandar Poropat
Rasvjeta: Ivan Pisak
Produkcija: Pucko otvoreno uciliste 2013
Fotografije: Marino Matosevic, Darko Vekic, Vesna Finderle
Sonogove pjevaju: Max Hozic i Stefania Hasimi
Plesaci: Plesni studio Mot 08
Igraju: Luka Bosanac, Anamarija Tubakovic, Azeglio Picco, Alenka Korelic Lucic, Jakša Grgic, Sven Djula Tomac, Ivan Tripar, Nenad Sincic, Marko Korlevic, Patrick Darrer, Daliborka Škofic, Franca Kleinert, Kristina Hristova, Asja Prasljevic, Nensi Brcic,

Bio jednom davno princ koji je htio naći svoju kraljevnu i zaljubiti se. Nikako nije mogao znati koja je prava, pa se uputio na putovanje kraljevstvom gdje je trebao pronaći onu pravu. Njegove mu sluge spremiše prtljagu i on krene na put. Tražio je po cijelo kraljevstvu, upoznao mnoge grofice i kneginje, no nijedna mu nije odgovarala. Tako se nesretan i sam vratio kući. Jedne noći, dok je vani bilo veliko nevrijeme, netko pozvoni na vrata dvorca. Sluge otvoriše i vide mokru djevojku koja se predstavila kao princeza. Oni je puste unutra i ugoste je na kraljevskom dvoru. Prinčeva majka, saznavši da je to princeza, odluči za nju napraviti jedan test da provjeri njeno kraljesvsko podrijeklo. Pod debeli sloj posteljine uz pomoc sluga, postavi joj zrno graška, pomislivsi kako bi to prava princeza bi to osjetila. Slijedećeg jutra, kraljica upita princezu kako je spavala, dok se ova potuži da nije ni oka sklopila jer ju je nešto žuljalo te time potvrdi kralju i kraljici kako je ona prava princeza. Vjenčanje je trajalo 7 dana a kraljevic i princeza živjeli su sretno do kraja života. Kraj.

Nočni portir – 05.07.2014. u 21:00

04.06.2014 // Predstave 2014

foto-DamjanNočni portir
po motivih filma Il portiere di notte, besedilih Liliane Cavani, Barbare Alberti, Amadea V. Paganija, Itala Moscatija, in citatih iz Kvarteta Heinerja Mülleruja adaptirala Nona Ciobanu

Erotična drama

Režija Nona Ciobanu

Premiera
10. januarja 2014
na Malem odru SNG Maribor

Prevajalka priredbe Tina Mahkota
Scenografa Nona Ciobanu, Peter Košir
Kostumografinja, oblikovalka svetlobe,
izbor glasbe Nona Ciobanu
Oblikovalec videa in animacije Peter Košir
Fotograf za video Matjaž Vencelj
Lektor Janez Bostič
Oblikovalka maske Mirjana Djordjević

Igrata
Lucia Nataša Matjašec Rošker
Max Peter Boštjančič

Italijanska režiserka Liliana Cavani je leta 1974 posnela kontroverzni film Il portiere di notte, v katerem se po trinajstih letih v Hotelu Opera na Dunaju naključno srečata vojni zločinec, »ex-Sturmbannführer« Max, in bivša taboriščnica Lucia, žena slavnega dirigenta. Dunajska zgodba bi bila verjetno povsem drugačna, če rabelj in njegova žrtev ne bi v času nacizma vzpostavila neke vrste mazohistične odvisnosti. Kako je to mogoče? Cavanijeva pojasnjuje, da je človeška narava veliko bolj kompleksna od domišljije, zato »ljubezenska zgodba« med gospodarjem in sužnjem ni nemogoča. Zakaj je Lucia pripravljena za »nacistično svinjo« razdreti zakon z možem in zakaj je Max, ki hoče na vsak način ubežati roki pravice, za ponovno združitev z njo pripravljen prostovoljno stopiti pred strelski zid? Lucia s svojo »dunajsko« odločitvijo pokaže, da ni svetnica, da se je v labirintu oz. laboratoriju teme, strahu in groze iz angelskega dekleta prelevila v žensko, ki pozna peklensko privlačnost temnih ulic, kjer nezavedne želje kričijo po realizaciji, materializaciji. Porušeno ravnovesje, kjer črno ni več črno in belo ni ostalo belo, gledalca postavlja v nelagodno navzočnost. Dokler so mučitelji »bad guyi« in žrtve »junaki«, s studom gledamo rablje in z empatijo na žrtve, a ko se meje zabrišejo, ko tudi junaki prestopijo polja moralnih in etično neoporečnih klasifikacij, se nenadoma spodmaknejo trdna tla pod nogami. Max in Lucia sporazumno odigrata »predstavo« v gledališču krutosti.
Značilnost njunega odnosa je, da govorita malo ali nič – njuna skupna izkušnja iz preteklosti govori namesto njiju. Sporazumevata se s pogledi in z gestami.
Režiserka in prirejevalka mariborske postavitve je priznana romunska vsestranska gledališčnica Nona Ciobanu.

(Tit)raj – 04.07.2014. u 21:00

04.06.2014 // Predstave 2014

DSC_0424(Tit)raj

Znanstveno umjetnička simfonija u četiri čina
U matrici: Dante Alighieri: Božanstvena komedija, Čistilište
S elementima Euklid: Elementi; Ranko Marinković: Anđeo; Branislav Nušić: Tako je moralo biti; Antun Gustav Matoš, poezija

Produkcija:   Teatar Rubikon, Teatar umjetnosti – TOFA, Istarsko narodno kazalište –
Gradsko kazalište Pula

Autor, režija, dramaturgija, koreografija, oblikovanje svjetla: Zvonimir Peranić
Video i scenografija: Ivan Dobran
Asistenti videa i scenografije: Iva Milaković i Daniel Horvat
Izvođač, autor pokreta: Frane Meden
Kostimografija: Kristina Nefat
Glazba: Ivan Šarar
Zvučni efekti: Tomislav Nakić Alfirević
Frizure i šminka: Ksenija Nakić-Alfirević
Dizajn promidžbenog materijala: Vesna Rožman
Organizator i inspicijent: Manuel Kaučić
Voditelj pozornice: Goran Šaponja
Voditelj svjetla: Dario Družeta
Voditelj tona: Miodrag Flego
Voditeljica krojačke radionice i fundusa: Desanka Janković

Projekt su potpomogli: Grad Pula, Grad Rijeka, Primorsko goranska županija, Ministarstvo kulture, Istarska županija

Zahvale za pomoć u realizaciji produkcije: Pula Film Festival, Studio KaPula

Svaki čiin (Euklid, Einstein, Fraktali, Kvantno) u podlozi ima svoju geometriju, svaka geometrija iskaz je određene fizike, a svaka fizika generira svoju filozofiju, način na koji vidimo društvo, svijet u kojemu živimo sa svim svojim dijelovima. Posljednično i umjetnosti. Teorija struna u najnovije vrijeme ukazuje kako je svaka elementarna čestica (od kojih se sastoji materija) zapravo različita vibracija, različito titranje iste fundamentalne strune.

U (Tit)raju  se umjetnička djela smatraju mogućim stvarnostima. Stoga se odabiru autori i njihova djela kao sinergijski, fuzijski elementi potencijalnih (usporednih) stvarnosti. Primjerice Tragična scena Sebastiana Serlia, ili refleksije Roberta Wilsona, Salvadora Dalija, Renea Magrittea, Mauritsa Cornelisa Eschera. Na isti se način integriraju Matoš, Marinković i Nušić.

Sve se događa projekcijama i 3D mapiranjem, u kojemu je oblikovanje svjetla bez ijednog reflektora, potpuno izbrisano, prazno, s minimalnim pojavljivanjem jednog tijela (bez karakterizacije) u prostoru koji su sastvani dio gledatelji.

Ovaj pak dramaturški zahvat postaje osnovno sredstvo „mapiranja“ drugih ustorja. Stvaranjem prostorno scenografskih elemenata konstruira se prostor iluzija u kojemu se gledatelju redukcijski nudi niz mogućih perciptivnih stvarnosti. Prema posljednjim fizikalnim teorijama možda je cijeli Univerzum jedan hologram! Ipak, na samom kraju kada sve završi, ostaje prazan prostor. Euklidov kako ga većinom percipriamo? Ili kvantno prazan, prepun kvantne pjene, prepun kreacije i anihilacije čestica i antičestica, prepun pretvorbi energija u mase i obratno? Je li pročišćenje od ograničenja dovoljno za Raj, ili ponovnoPakao? Jer sve viđeno samo su različita titranja istih kvantnih struna…

Thelma & Louise – 03.07.2014. u 21:00

04.06.2014 // Predstave 2014

thelma&louise---grupna-plakatISTARSKO NARODNO KAZALIŠTE
GRADSKO KAZALIŠTE PULA

Sezona 2013/2014.

Svečana premijera: 15. svibnja 2014.

Dalibor MATANIĆ

THELMA & LOUISE

MOTIVIRANO ORIGINALNIM SCENARIJEM ZA ISTOIMENI FILM
redatelj: Dalibor MATANIĆ

scenografija: Deni i Martino ŠESNIĆ

oblikovanje svjetla: Deni ŠESNIĆ

kostimografkinja: Morana CEROVEC

glazba: Alen i Nenad SINKAUZ

scenski pokret: Pravdan DEVLAHOVIĆ

video: Martino ŠESNIĆ, Dalibor MATANIĆ

organizator i inspicijent: Manuel KAUČIĆ

Likovi:

THELMA                                                            Helena MINIĆ

LOUISE                                                             Lana GOJAK

INSPEKTORICA / KONOBARICA / RECEPCIONERKA            Senka BULIĆ

DARRYL / HARLAN / J.D. / POLICAJAC                           Rade RADOLOVIĆ

JIMMY / ŠEF POLICIJE / LATINO TIP / BOB                           Janko POPOVIĆ VOLARIĆ

Duboko zatomljena, tiha i sveprisutna bol ono je što u sebi nose naši likovi i nije nimalo slučajno što su žene. Neravnopravniji i suptilniji spol doživio je u zadnje vrijeme velike korake k ravnopravnosti, no u podosta slučajeva to nije donijelo i sreću, ili je sreća opet samo dirigirani privid u kojem se naslućuje da stvari baš i nisu do kraja iskrene.

Bitan manevar u adaptaciji je transformacija inspektora iz originalnoga scenarija u inspektoricu, ona nas kroz vlastitu bol vodi kroz priču i hrani svoj život slobodom koju su osjetile druge dvije žene, Thelma i Louise. Poput televizijskih programa kojima se hrane milijuni na foteljama u dnevnom boravku, poput upijanja slika s malih ekrana u nerješavanju vlastitog života, tako se inspektorica uvlači u živote glavnih junakinja ne bi li dosegla mogućnost da barem osjeti isto što i njih dvije. Inspektorica postaje svjesna boli koju su kroz život odgađale i potiskivale Thelma i Louise, i u trenutku kad su se napokon suočile s najvećim strahovima postale su slobodna bića pa makar to značilo i put u smrt. U tiraniji, maltretiranju, nesposobnosti komunikacije i naivnosti u odnosu s muškarcima koji prolaze kroz njihove živote, naše su žene uronile u vlastitu bol i više nisu imale što izgubiti…

Kroz stalne sumnje da živimo u već određenim, šabloniziranim matricama, Thelma i Louise kao likovi postaju manifestom kako se sloboda može postići obračunom s vlastitim strahovima i kako se potmula bol duboko iz vlastitih njedara pretvara u katarzu. U suvremenoj civilizaciji gdje je sve upregnuto da se ljudsko biće konstantno razvija i hrani osjećajem straha, jedna konobarica i jedna kućanica nam pokazuju kako treba živjeti, pokazuju da ipak osjećaj stvarne slobode nije nemoguća misija koliko god nas učili da ne dižemo glave… Thelma i Louise nas podsjećaju i ohrabruju da osjetimo kako je jedna minuta slobode vrednija od sto godina života u uplašenoj masi.

Dalibor MATANIĆ

Harem – 02.07.2014. u 21:00

03.06.2014 // Predstave 2014

_MG_40732-HAREMHAREM

o muškarcu i njegovim ženama, o Istoku i Zapadu

Riječ je o melodrami s komičnim dijelovima, u kojoj se isprepliću prošlost i sadašnjost žena nakon raspuštanja harema u Topkapi palači 1909, a četiri izvanredne glumice u preko 20 uloga donose emocionalno napetu priču o sudbini, iskupljenju i nesalomljivoj ženskoj snazi.

Predstava je sastavljena od nekoliko priča povezanih nitima sudbine koje pletu svoj uzročno posljedični čilim kroz živote, kroz kulture, kroz povjesne periode, kroz umove i kroz srca. Vodi vas, dakle, predstava Harem, u Los Angeles na set porno mjuzikla Arapske noći 2, sljedeći povijesne dokumente i dnevničke zapise, zavirit ćemo i u harem Topkapi palače u Istambulu te pokušati oživjeti i rekonstruirati svakodnevnicu tih zarobljenica, a posebno jedne robinjice Vlahinjice, otete iz naših krajeva.

Istambul, Dalmatinska zagora, Los Angeles, London, Beograd…sva ta mjesta povezana su ženskim zajednicama koje se formiraju pod različitim društvenim okolnostima u priči koja traje više od stotinu godina. U svakom kutku svijeta prepoznaju se iste čežnje, slutnja o boljem životu i potraga za mirom koji dolazi s ispunjenjem zaostalih sudbinskih zadataka.

Trajanje predstave: 90 min.

Autorski tim:

Prema priči Ivana Lea Leme napisala Ana Tonković Dolenčić

Redatelj:                     Ivan Leo Lemo
Scenografkinja:          Vesna Režić
Kostimografkinja:      Mirjana Zagorec
Skladatelj:                  Willem Miličević
Oblikovanje svijetla:   Vice Rossini
Oblikovanje svijetla:   Aleksandar Mondecar

Igraju:
Petra Duganđžić
Nela Kocsiz
Ecija Ojdanić
Barbara Vicković

20131026_142900

Ona – 01.07.2014. u 21:00

03.06.2014 // Predstave 2014

ona_urska-boljkovac-(9)Ona (Elle)

 

Autor  = Jean Gene

Režiser= Tatjana Peršuh

Glumci = Vito Weis, Tadej Pišek, Primož Vrhovec, Andrej Zalesjak

Director: Tatjana Peršuh

Actors: Vito Weis, Tadej Pišek, Primož Vrhovec, Andrej Zalesjak

Translation: Živa Čebulj

Music: Marjan Peternel

Costumes: Petja Zorec, Squat

Scenography: Matic Gselman

Light design: Blaž Bačar

Technical execution: Janko Oven

 

Autor  = Jean Genet

Režiser= Tatjana Peršuh

Glumci = Vito Weis, Tadej Pišek, Primož Vrhovec, Andrej Zalesjak

 

LUTKOVNO GLEDALIŠTE LJUBLJANA
Kratki sažetak predstave

“Ona” je drama o izmuzljivem jazu, ki se ob zasledovanju svoje dokon ne podobe izgubi. In ne le pape, tudi vratar, njegov varuh, je izgubil svojo zgodbo. A zdi se, da je ob izgubljenih zgodbah resni no pomembno le njuno vprašanje fotografu, svojemu bližnjemu: “Se z eno ljubita?” In ali je lepa?”

Sluškinje – Paralelna ekspozicija – 30.06.2014. u 21:00

03.06.2014 // Predstave 2014

20140226_Sluskinje0222Umjetnička organizacija ALBALUNNA

Jean Genet: SLUŠKINJE – PARALELNA EKSPOZICIJA
Prijevod: Vjenceslav Kapural

CLAIRE        Andrea Mladinić/Nikša Arčanin
SOLANGE        Petra Težak/Goran Marković
GOSPOĐA        Matea Elezović/Stipe Radoja

Redatelj: Goran Golovko
Kostimograf: Ana Marin

Tehnička asistencija: Damir Dolina
Pomoćnica produkcije: Marsela Marić

Predstavu su sufinancirali Grad Split i Ministarstvo kulture RH

 

Jean Genet: Sluškinje – paralelna ekspozicija prvi je projekt kazališnog laboratorija  umjetničke organizacije „Albalunna“, s ciljem stvaranja stalne platforme za rad mladih glumaca s afinitetom prema kazališnim istraživanjima.

Zamišljena kao laboratorijsko kazališno istraživanje rodne, spolne, klasne i egzistencijalne potlačenosti, predstava Jean Genet: Sluškinje – paralelna ekspozicija kreće od autorove zamisli davanja ženskih uloga muškarcima, kako bi iskrivljenom – grotesknom – zrcalnom slikom gledatelju naslikao jasniju sliku svijeta.

Je li stanje potlačenosti egzistencijalna potreba i nužnost pojedinca, bio on tlačitelj bio potlačeni, ili je uvjetovano društvenim zadanostima te postaje potrebom i nužnošću zbog tisućama godina starih tlačiteljskih društvenih sustava, a zatim upisano u kolektivno nesvjesno da bi u uvjetima neoliberalnog kapitalizma postalo kolektivna i ozakonjena svijest? Jesu li rodna i spolna potlačenost u korijenima totalitariz(a)ma?

I na kraju: koristi li vlast, legitimna i ona ilegalna, naše spolne identitete da bi nas držala u pokornosti?

Oštarica Mirandolina (La Locandiera) – 29.06.2014. u 21:00

03.06.2014 // Predstave 2014

mirandolina-193OŠTARICA MIRANDOLINA (La Locandiera)

Carlo GOLDONI

Čakavski prijevod i adaptacija: Daniela NAČINOVIĆ
redatelj: Jasminko BALENOVIĆ

(premijera 24. svibnja 2013.)
scenograf: Miljenko SEKULIĆ
kostimografkinja: Katarina RADOŠEVIĆ GALIĆ
glazba: Livio MOROSIN
koreograf: Sergio CAVALLARO
oblikovatelj svjetla: Dario DRUŽETA
inspicijent: Manuel KAUČIĆ

igraju: Lana GOJAK, Robert UGRINA, Teodor TIANI, Denis BRIŽIĆ, Romina VITASOVIĆ, Elena ORLIĆ, Luka JURIČIĆ, Franjo TONČINIĆ

OŠTARICA MIRANDOLINA (La locandiera), komedija Carla Goldonija (Venecija, 1707 – Pariz, 1793) jedno je od klasičnih ostvarenja svjetske kazališne baštine. Glasoviti su glumci (Eleonora Duse, Konstantin Stanislavski) i znameniti redatelji (Luchino Visconti) stavljali na kušnju svoja umijeća u interpretaciji Goldonijeva, prema mnogim ocjenama, remek-djela.

Živopisni likovi na svoj način oblikuju priču o ljubavi, čežnjama i ljubomori, ambicijama. Iluzijama…

U izvorniku smještena u Firenci, pulska se Oštarica preskokom vremena odvija u belle epoque Puli! Vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, razdoblje je strelovita novovjekog uspona ovoga grada, glavne pomorske baze Imperija. Tu, u gostionici/pansionu „Tri soldata“ – negdje između Amfiteatra i Marine-Casinoa, a nadomak nesreći Prvog svjetskog rata – susrelo se zanimljivo društvo… Svi su ovdje zaljubljeni u gostioničarku (oštaricu) Mirandolinu; svi osim Felixa Srećka Kosovitsa, ženomrsca koji će na kraju ipak pokleknuti pred neodoljivim šarmom lukava ženskog nauma. Poslovni ljudi, mešetari, a možda i budući magnati – Albin Ladrunkovitch i Bartul Grof Škampavija – pomirit će se s odlukom sudbine čiji će sretni prst dotaknuti konobara Mikulu. On je pravi izbor! – Oštarica je tako htjela. Poseban začin ovoj storiji daju komedijantice Hortenzija i Dejanira – koje također imaju svoj „projektić“ u gradu jedne zahuktale urbanosti.

Namisli gostiju o Divovskome kolu, Riesenradu bečkoga tipa u Šijanskoj šumi, o željezničkom odvojku od Vodnjana do Fažane te čeličnome mostu do Velikog Brijuna… dio su priče nadograđene na Maestrovu storiju, zaplete i rasplet, uz druge preinake, nužne u pulskoj ambijentaciji komedije.

Daniel NAČINOVIĆ

 mirandolina-55mirandolina-114

Coito Ergo Sum – 28.06.2014. u 21:00

03.06.2014 // Predstave 2014

CES-04-COITO-ERGO-SUMCoito Ergo Sum – politička porno oda tranziciji
po Markizu de Sadeu (Filozofiji u budoaru)

Producenti: /Teatar/ Rubikon – Rijeka, TOFA – Pula
Partneri: INK Gradsko kazalište Pula, Centar za pokret, Split, projekt Gender Crossroads
Glazbena produkcija – mix, master: Studio Triban – Buje

Autorica teksta: Jelena Tondini
Redatelj i koreograf: Zvonimir Peranić
Dramaturzi: Zvonimir Peranić, Jelena Tondini
Glazba: Vladimir Wölfl, Jelena Tondini, Tonči Horvat – Hus, Nataša Petrić – Tasha, Kristijan Ćoza
Scenograf / Video: Ivan Dobran
Kostimografkinja: Kristina Nefat
Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
Frizure i šminka: Ksenija Nakić Alfirević
Izvedba dijela glazbenih dionica: Skandal Bend
Scenski menadžer: Hrvoje Mijočević
____________________

Izvođači:
DE SAINT – ANGE: Nataša Petrić – Tasha (The Bastardz)
EUGENIE: Ana Ljutić
VITEZ: Kristijan Ćoza (Mandrili)
DOLMANCE: Gregor Klarić (Greg)
DOLMANCE: Zoran Josić
DOLMANCE: Roko Katalinić (f.O.F.)

 

Politička porno oda tranziciji

Coito Ergo Sum je istovremeno koncertna izvedba drame i dramski koncert (spoj romske izvorne glazbe i elektronike). Suvremeno plesna predstava u opernoj formi. Katolička drama i queer predstava.

De Sade je porngorafiju koristio kao „drugu“ opciju, kao kontru i opoziciju tadašnjem društvu. U svojim se djelima igrao s pornografijom smještajući je u različite društvene slojeve dokazujući kroz seksualnost jednakost svih ljudi. Danas pornografija ne proizvodi istu vrstu šoka, no seksualnost je i dalje ta unutar koje su svi ljudi jednaki, čak i u kapitalističkom sustavu. Ipak, ova predstava pokušava dati osvrt na današnje tranzicijsko društvo u kojem se nalazi Hrvatska igrajući se s ključnim elementima popluarne kulture koja širi kapitalističku ideologiju i proždire sve pred sobom.

Opća letargija hrvatskog i svjetskog društva rezultat je dugogodišnjeg sodomiziranja (od strane) politike, ekonomije i industrije zabave. Ništa nije novo, ništa nije šokantno ni spektakularno. Sve se svodi na površnu zabavu i ne nudi se ništa više od voajerističkog užitka. Reality show, sjednica Sabora, Dnevnik, finacijska izvješća, neki su od programa koji izazovu samo trenutno uzbuđenje, ali učestalim ponavljanjem ne ostavljaju dublji trag na građaninu, gledatelju, promatraču.

Coito Ero Sum igra sa sustavima obrazovanja (koji s jedne strane uključuju vjeronauk, a s druge isključuju dio zdravstvenog odgoja, onaj seksualni) koji kreiraju kapitalističke monstrume željne slave i bogatstva, koji ne mare za kolektivne nedaće društva. Igra se s popularnom glazbom koja je u Hrvatskoj odigrala „odgojnu” funkciju preko Thompsona do Severine i Rozge. Igra se seksualnim izborima  koji u Hrvatskoj postoje na papiru, ali u realnosti su „strah i prijezir”. Igra se s vječnim polemikama oko folka i trubo folka, oko cenzure i slobode, hrvatstva i unija, oko prostitucije i braka, politike i crkve …

Zbor (kor) je u tekstu u funkciji kritičara, najavljivača, zapravo je simbol naroda koji šutke promatra i letargično komentira bez poriva za promjenom.

Coito ergo sum (Jebem, dakle postojim) – naslov je dramskog teksta, nastao po uzoru na Descartesov Cogito ergo sum (Mislim dakle postojim). U društvu gdje misliti mogu samo odabrani, gdje je sve svedeneo na „svoje dupe“, ova kovanica je simbol vlas(t)ništva. Jebati – posjedovati, posjedovati – biti.

 

CES-09-COITO-ERGO-SUMCES-05-COITO-ERGO-SUM

Dimnjačar – 27.06.2014. u 21:00

03.06.2014 // Predstave 2014

dimnjacar_photo-by-d_gorenakTeatar Kerekeš, Varaždin

Tekst: Mirko Kelek

Adaptacija teksta: Ljubomir Kerekeš

Redatelj i scenograf: Ljubomir Kerekeš

Igra: Ljubomir Kerekeš

Skladatelj: Dragutin Novaković – Šarli

Majstor rasvjete: Marijan Štrlek

 

Dogodovštine ispričane jednostavnim jezikom jednostavnog čovjeka, garnirane bogatim lokalnim izričajem vrlo lako uspostavljaju komunikaciju s auditorijem.

Tako i protagonist ove monodrame neprestance mami iz gledateljstva salve smijeha, a specifičan i simpatičan humor omogućuje mu i izravan odaziv, jer se dotiču eksplicitno i nekih lokalnih frustracija i osoba.

Zanimljivost ove monodrame je u tome što izvedba varira u duljini, ovisno o raspoloženju publike i osobnoj procjeni glumca.

Lj. Kerekeš: “Postoji prilagodba u interpretaciji s raznim improvizacijama jer svako vrijeme, prije svega gledajući iz vladajuće strukture, za malog čovjeka nosi svoj križ. O tom malom čovjeku, kakav je uostalom i sam, progovara dimnjačar Štijef. Svi podjednako imamo pravo zaurlati ili uprti prstom bez obzira vladali ili ne, ili bili mali ili veliki.”

dimnjacar32_photo-by-d_-gorenak