Arhiva za June, 2016

Kdo se boji Virginije Woolf? – 02.07.2016. u 21:00

10.06.2016 // Predstave 2016

woolf_miha2-5Prevajalec: Zdravko Duša
Režiser: Vito Taufer
Lektorica: Barbara Rogelj
Scenograf: Voranc Kumar
Kostumografinja: Barbara Podlogar
Avtor glasbe: Miha Petric
Oblikovalec svetlobe: Jaka Varmuž

Marta: Mojca Partljič
George: Aleš Valič
Honey: Tjaša Hrovat
Nick: Rok Matek

Univerzitetno naselje kolidža v Novi Angliji. Po končani zabavi za uslužbence, predstojnikova hči Marta in njen mož, profesor zgodovine George, k sebi v goste povabita mlajši par – Nicka, profesorja biologije (za katerega Marta ves čas misli, da predava matematiko) in njegovo plaho soprogo Honey. Za sprva ljubezniva gostitelja se kmalu izkaže, da je njun več kot dve desetletji dolg zakon le njuno bojišče, zato medsebojnih obtoževanj, zmerjanj, psovanj in celo fizičnega obračunavanja ne skrivata pred gostoma, ampak ju prisilita, da »sodelujeta« v njunem medsebojnem obračunavanju. Mlad, postaven, predvsem pa ambiciozen Nick in od alkohola odvisna Honey privolita v njune »igrice« (v nekem trenutku Nick z dve desetletji starejšo Marto celo odide v njeno spalnico, a se izkaže, da je za seks preveč pijan), ki dosežejo vrhunec v vedno bolj psihično nasilnih, že kar patoloških odnosih. Zanje se pozneje izkaže, da so le mehanizem za prikrivanje ranljivosti likov, njihovih frustracij – Nick se je »moral« poročiti, George kot profesor nikoli ni naredil kariere – od katerih je obema paroma skupna nezmožnost zaploditi otroka.

Uvodnik Vesna Đikanović

09.06.2016 // news

vesna-djikanovicKazalište traje dvadeset pet stoljeća. Kroz povijest ljudskog roda, gdje god postoji ljudska zajednica, zajedno s egzistencijalnim aktivnostima traju izvedbene aktivnosti čovjeka. Ispod stabala, na poljima, u hramovima, u školskim dvoranama, na gradskim trgovima, u stanovima i podrumima, sirotinjskim četvrtima, na tehnološki dotjeranim pozornicama svjetskih kulturnih metropola okupljamo se i okupljali smo se ugrađujući neraskidivo duh i sferu izvedbe u korpus milenijumske ljudske ostavštine. Za budućnost. U ovo doba u kojem milijuni jedva preživljavaju i pate, bježe od sukobima osakaćenih domova i od potpuno uskraćenih mogućnosti, u ovom svijetu nejednakih odnosa moći gdje na drugoj strani razne službe zadiru u solidni(jii)m standardom omogućenu privatnost a kultura postaje sve više informacija, u času kada je pozornica tako malo važna u usporedbi s teritorijima na kojima se odigravaju nezamislive tragedije stvarnog života ili s hiperefektnim senzacijama poniklih s medijskih platformi, u klopci vremena koje smatra normalnim deponirati svaki mentalni banalitet u banku društvenih mreža pitaju se mnogi je li kazalište potrebno. Uz sav taj “teatar”svakodnevog terora što će nam ono više, umornima, i od tog osobnog i od kolektivnog terora, i od kazališta samog. Pasti će to pitanje napamet i kazališnim profesionalcima, susrećući se s teškoćama u pronalaženju prostora i gledališta kojima bi se obraćali, sve zbog “krize”. U širem pripadnom kontekstu kulture, a viđeno iz perspektive autoriteta pragmatizma kojim se služe politička znanja, bez ekonomskog legitimiteta je, što će reći na rubnoj poziciji u javnom diskursu, i parazitsko, jer se sve više širi uvjerenje kako čitava kultura, rečeno jezikom lokalne politike “samo jede novac poreznih obveznika”. Da, kultura se neda definirati brojevima. U globalnom društvenom programu, različite nam hegemonijske prakse prezentiraju jedan kulturalni okvir superioran ostalima. I kako živjeti kada se ideje smatraju bezvrijednima, istine nepotrebnima, a društveno je tijelo rastrgano i utišano? Kako živjeti kad puste političke makinacije i privilegiranja ne daju povoda nadi, kad politika zaboravlja budućnost? Vjerovati u budućnost kada ti ekonomsko politički, povijesni realiteti za to ne daju osnove možda je jedna od najboljih definicija što je to kultura. Stoga ne treba misliti da ima budućnosti ni za politiku, bez kulture. I kada politika ne može inspirirati ništa do očaja ili gađenja kazalište može inspirirati nadu u politiku, koja nije samo simbolična već je po svojoj kazališnoj prirodi uzdignuta na razinu oglednog, amblematskog. Ono je kolektivna javna riječ. Budući da je sveobuhvatno, kazališno je iskustvo u stanju promijeniti predrasude. Ono je spontano, ljudsko, jeftinije i daleko moćnije oruđe za dijalog, za razotkrivanja, pa i promjene i reforme. Okupljali smo se i okupljamo u zajedništvo s kazališnim svjetovima kako bismo učili, razmišljali, smijali se, zamišljali, prisjećali se, jecali. Kako bi smo upili energiju, otvorili neki horizont, potakli empatiju. Jer kazalište može reći sve. I kako vlada prijevara, i kako je dobar čovjek nepotreban, i kako emocija oplemenjuje i razara. Ono može izraziti svu ljudsku složenost na bilo kojem djeliću praznog prostora, stvarajući svojim moćima čist prostor u srcima i umovima društva. Bez posrednika, izravno između čovjeka i čovjeka. Po tome je kazalište jedinstveno. Zato je kazalište potrebno. Ono je civilizacijska nužnost i stoga briga o kazalištu ne može biti prepuštena samo ljudima od kazališta, već cjelokupnom društvu kojem jer u njegovom interesu mora biti da omogući drukčiji pogled.

Krležin antologijski dramski tekst “U agoniji”, igran je na svim pozornicama u Hrvatskoj stoga je autorski projekt “U agoniji”, čiji je naslov ujedno i ovogodišnji festivalski lajtmotiv i kojim je otvorena nova kazališna scena u Zagrebu, vođen odgovornošću i izazovom zadatka kojeg su glumci (ujedno autori, Nela Kocsis, Darko Stazić, Ozren Grabarić) postavili pred sebe – stvoriti nešto novo i drukčije od predloška koji je toliko puta režiran, pokazati kako Krleža nije dosadan autor, nego vrlo živ i suvremen pisac koji danas ima puno toga za reći. To je predstava koja se potpuno odmiče od takozvane “salonske igre” i pokušava istražiti duboke ljudske motivacije ponašanja troje glavnih junaka, čime će na površinu isplivati krvava i uzbudljiva drama. To je komorna izvedba koja prepuštajući se glumačkom instinktu postiže jednu posebnu žestinu i dramatičnost u kojoj neće biti samo savršeno izgovorenih “krležijanskih rečenica”. Stavljajući naglasak na nositelje sukoba, gledatelji će biti uvučeni u vrtlog emocija,nemira i lomova koji glumci stvaraju na sceni, okupljeni u zatupljujuće bolnoj svakodnevici društvenih uspona i padova, gubitka časti, fatalnog ljubavnog sukoba, gnjeva i boli razočaranog lika Laure Lenbachove.

Kazališna adaptacija Flaubertovog romana “Gospođa Bovary”, u produkciji SNG Nova Gorica i režiji Yulije Roschine, formira se oko pitanja o svijetu u kojem živimo, koji je osakatio ne samo Eminu dušu nego i dušu gotovo svakog čovjeka. U agoniji besciljnog traženja hvatamo se poput zraka trenutnih užitaka i senzacija u nadi da ćemo na trenutak zaboraviti banalnost svojih života, zapuniti unutrašnju prazninu. Gospođa Bovary je relevantan prototip suvremenog čovjeka koji pred tom prazninom traži utočište u iluzijskoj projekciji stvarnosti, opsjednutosti ljepotom, bogatstvom, strašću i visokim društvom. U takvim društvenim uzorcima bitku dobivaju prosječni, duhovno isprazni i financijski snalažljivi. To je priča u kojoj se ograničenost, dvostruki moral, krutost, sitnost postavljaju između čovjeka i njegovog bivanja. Pokazuje da se situacije, ljudi i njihove reakcije kroz povijest jako malo mijenjaju, ne žele se preodgojiti. Ema i njezini gotovo kao da pripadaju vječnoj aktualnosti s nama samima.

Ljubav kroz mržnju i obratno, što se sve događa s ljudima kad se zatvore u svoje domove i svoju intimu razotkrit će “Tko se boji Virginije Woolf” Gledališča Koper, u režiji Vite Taufera. Secirajući čovjekovu intimu Albeejev antologijski dramski tekst preko pedeset godina ne prestaje privlačiti živom, na momente gotovo divljom energijom. Iako smo u vrijeme njegova nastanka u njemu možda primarno sagledavali oštru kritiku sustava vrijednosti i poželjnosti zapada, danas u igri njegovih likova vidimo nas same. Rušenje iluzije partnerskih odnosa, glumačko-redateljsko ulaženje u njihovu glavu i želudac ovom se prilikom od početka do kraja gradi na principima komike, verbalne komike koju nalaze kao integralni dio Albeejevog teksta, i koju nadograđuju izvorni režijski postupci komedije situacije izoštravajući tim postupkom dojam apsurdnosti sudbine likova.

Ono što se događa među četiri zida i mnogostruka lica ljubavi koja su tu moguća u fokusu je interesa i predstave “Ljubaf”, autora teksta i režisera Ljubomira Kerekeša, u produkciji Kerekesh Teatra. Ovdje imamo prigodu pratiti predstavu u maniri pučkog teatra, s primjesama farse. Izokrenti stereotipi o patrijarhalnosti koriste se kao princip proizvodnje komike situacije, udruženi s elementima komedije zabune. Iz predstave u predstavu Kerekesh Teatar koristi i razvija slične obrasce ponašanja likova i realizacije u situaciji, u tolikoj mjeri da se može govoriti o prepoznatljivom komediografskom stilu. Niz zapleta iz života i svakodnevice obitelji zapliću se oko nekonzumirane ljubavi mladog bračnog para, a kumuliraju ljubavlju majke prema kćeri, ljubavi prema porocima, opsesivnoj ljubavi i ljubavi prema istom spolu. Takozvani mali, obični čovjek sa svojim problemima u središtu je i monodrame “Krtice”, autora Jana Kerekeša, također u produkciji Kerekesh Teatra, u kojoj će se Jan Kerekeš glumački transformirati u dvadesetak likova. Kroz domenu građanske komedije Kerekesh Teatar strukturira prepoznatljiv materijal svakodnevice u kazališnu formu, ne plašeći se nimalo ni jednostavnosti, ni suvremenosti.

Predstava s dvije premijere, u Zenici i Beogradu, jer radi se o koprodukciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica i BITEF teatra i Beograda, “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali”, autorice Tanje Šljivar i redateljice Mirjane Karanović, bavi se temom dekonstruiranja osobnih, obiteljskih i kolektivnih istina. Onako kako ih sjećanje, biranje riječi i njihovo izgovaranje mijenja. U situaciji slučajnog susreta dvoje ljudi u nekom mjestu koje nema ni svoj identitet, koje je očišćeno od svake osobnosti, na koje ljudi kad dođu trude se da što prije odu. Dvoje glumaca (Mirjana Karanović i Enes Salković) služit će jedno drugom kako bi ispričali vlastiti život nepoznatoj osobi u jednoj večeri, odmotali emotivno klupko najuzbudlljivijih, najtužnijih najsmješnijih, najpotresnijih životnih trenutaka, stvorili koloplet nesvjesnog, podsvjesnog, javnog, tajnog, intimnog,donoseći na scenu “polje visokog napona”.

Tekstualni predložak predstave “Brez solz za pedre”, Mattiasa Brunna, koju redateljski potpisuje Alen Jelen, u koprodukciji ŠKUC gledališča i Cankarjevog doma spoj je adaptacije romana i građe uzete iz policijskih izvještaja, izvještaja sa saslušanja, obdukcija, intervjua – u rekonstrukciji tri ubojstva iz motiva mržnje, na taj način otvarajući temu homofobnog nasilja bez moraliziranja ili stvaranja zaključaka. Usredotočujući se na počinitelje predstavlja i sadržajni izazov gledatelju i izvedbeni izazov glumcu, jer formulira stajalište da smo svi žrtve i svi počinitelji, u predstavi i u životu. U razotkrivanju “drugačijosti” predstava na suptilan način formulira pitanje što nas smeta kad vidimo dva geja, lezbijke ili invalida u emocionalnom odnosu, kako je moguće da taj odnos može toliko jako smetati da se nekome nožem prereže vrat.

Heroj1.0, u Mladinskom gledališču Ljubljana bavi se (za dramu) vrlo zanimljivom temom herojstva danas, u vremenu u kojem živimo. Uroš Kaurin i Vito Weis sastavljaju materijal svog autorskog projekta u procesu iz osobnog iskustva, književnosti, filozofije, humora, vizualnog identiteta junaka od antike do danas, izbora svojih omiljenih akcijskih junaka, fitnesa. Koriste jezik i diskurs popkulture izokrećući ga ironično i svoju dekonstrukciju herojstva koriste za razotkrivanje slijepih ulica našeg društva. No zaključiti će bez ironije kako je vrijeme neodlučnih pojedinaca i društvo koje stavlja mladog čovjeka u gotovo tipičnu startnu poziciju nepotrebnog, zrelo za heroje. Heroji nisu “tehnološki višak”.

“Sokratova obrana” odvija se pred sudom, u zatvorskoj ćeliji, u Sokratovim uspomenama, snovima, filozofski nemirnim razmišljanjima. Iako izvorom vezana za temelje antičke misli i društva, monodrama glumca Aleša Valiča i redatelja Zvoneta Šedlbauera kreće se oko iznimno bitnih žarišta našeg vremena prodirući u smisao etičkog fenomena, u istraživanje istine “pod zemljom i na nebu”, demokraciju, potičući tako razmišljanju o njihovim vrijednostima i značenju tu i danas. Zašto je Sokrat radije otišao u smrt, je li svojom smrću Sokrat potkopao ili zanijekao demokraciju? Kazališnom čistoćom i briljantnom glumačkom interpretacijom zbog koje ni trenutka ne gledamo tipizirani ideal, “Sokratova obrana” pobuđuje potrebu za razmišljanjem o vlastitom stavu, znanju i hrabrosti. Tome se teško može suprostaviti.

Zato je naša dužnost inzistirati, inzistirati uz vjeru u inteligenciju publike i posvećenost umjetnika. Jer kazalište je starije, mudrije i moćnije od nas. Jer je to naša dužnost prema budućim generacijama, inzistiramo, jer veze između generacija ljudskog roda mogu živjeti samo kroz kulturu. Politika i moć koja ne vjeruje u kulturu, ne vjeruje više u suverenitet i identitet naroda. Stoga “Zlatni lav” i sedamnaesti put otvara svoja vrata, u duhu multikulturalnosti i višejezičnosti integriranih u život grada Umaga. Dobrodošli!

Vesna Đikanović

Uvodna riječ gradonačelnika 2016.

09.06.2016 // Nekategorizirano

Vili-BassaneseUmag, kao grad multietničnosti i multikulturalnosti, a ujedno i grad koji odiše poviješću, kulturom i tradicijom, prepoznat je već sedamnaesti put kao savršena destinacija za održavanje renomiranog međunarodnog festivala komornog teatra Zlatni lav.

Festival je osmišljen i utemeljen na najvišim vrijednostima suživota triju graničnih kultura, hrvatske, slovenske i talijanske te s ponosnom mogu istaknuti da mi je, kao gradonačelniku, velika čast, ugostiti čuvenu manifestaciju jer navedeno potvrđuje kako Umag zadovoljava najviše kriterije u svijetu kazališne kulture. Ovim putem želim se iskreno zahvaliti svim sudionicima, a posebno i organizatorima, odnosno utemeljiteljima Zlatnog lava te im od srca čestitati na izvrsnim rezultatima koji se prenose iz godine u godinu.

Međunarodni festival komornog teatra Zlatni lav pridonosi ne samo promociji i ugledu našega grada, već predstavlja pravi dragulj umaške kulturne i socijalne scene kojeg trebamo njegovati i koji ponosno predstavlja naš grad u svijetu.

GRADONAČELNIK
Vili Bassanese