Zvonimir Peranić

26.06.2014 // news

Autor: Zvonimir Peranić,

Zvonimir Peranić

U vremenu brzih izmjena, stalnih promjena, sa sve manje usredotočenosti na vlastito, u vremenu „estradizacije“ života, nametnutih vrijednosti, programiranja obrazaca ponašanja, u vremenu ubrzanja, stalnoj težnji većoj razini, prolaznost se čini još neprimjetnijom. Život se odvija zastrašujuće brzo. Vlastite vrednote, razlozi življenja, bitnost egzistiranja, prijatelji, ljubavi, pažnja… odlažu se. Potrage za izgubljenim vremenom u mnogim slučajevima nikada ne započnu. Nekima se prije zauvijek sklope oči. Zastrašujućim se čine neoliberalne, kozumerističke, „slobodarske“ novotarije: reallity showovi, izloženost osobnosti putem društvenih mreža, neprirodno modeliranje i modno oblikovanje čovjeka, formatiranje televizijskim programima, političko zatupljivanje … Sve to osiromašuje, isušuje, cijedi, neutralizira i okamenjuje esenciju života. I umjetnost, i kazalište u nemalo slučajeva priključuju se tom trendu. Polje muza nekada se čini lažnim, i umjesto transformacijskog učinka na čovjeka, koji može potaknuti kazališna katarza, na daskama koje život znače prikazuju se neinventivne repeticije viđenog.

Opstojnost u takvom vremenu prisilnoga mijenjanja izuzetno je teška. Međunarodni festival komornog teatra Zlatni lav opstao je u vremenu tranzicije. Petnaesto, jubilarno izdanje, suočava se s vremenom u kojemu ekstremi posebno dolaze do izražaja. U svome temelju Zlatni lav ima utkanu ideju trianguluma – convivenze triju naroda koji žive uz granicu: hrvatskoga, slovenskog i talijanskog. Upravo ideja tolerancije, koja kronično nedostaje ovim područjima, a kojoj je Istra naklonjena, suprotstavlja se ideji ekstrema. Ekstremima kojima se napučuje današnji, još uvijek „tranzitni“ prostor. Festival se oduvijek izbjegava ograničavati. Programacija festivala Damira Zlatara Freya otvorena je različitim oblicima profesionalnoga komornog teatra – od komornih scena velikih kazališnih kuća do izvaninstitucionaliziranih kazališnih ansambala i eksperimentalnih kazališnih formacija. Otvorena je i različitim kazališnim formama, od pučkoga do artističkoga kazališta. Takva programacija možda se čini ekstremnom, u vremenu u kojemu i samo kazalište, i sami festivali, bilo da se radi o njihovom financiranju ili produkciji predstava, sve više teže monokromatskim formama, umreženim interesima, i upravo reflektiraju ekstremnost okruženja, umjesto da ga kritički propituju.

Predstave petnaestoga izdanja stoga dotiču ekstreme, progovaraju o njima, ukazuju, kriče, o ljudskoj otuđenosti, usamljenosti, čovjeku izgubljenom u poligonu rastegnutih društvenih, socijalnih, vjerskih, rodnih, nacionalnih, edukacijskih ekstrema koji preplavljuju današnje življenje, koje poput sjena svojom tamom zamagljuju i prividno stvaraju osjećaj slobode, a zapravo usamljuju, umrtvljuju i pretvaraju u marionete. Program će s toga suočiti publiku sa svakodnevicom ekstrema i pokušati potaknuti potragu. Potragu, u kojoj kazalište može pomoći kako ne bi izgubili vrijeme, već uživali ljepotu življenja.

Komentari su zatvoreni