Luđak i opatica – 26.06.2019.

22.05.2019 // Predstave 2019

HNK Varaždin
Stanislaw Ignacy Witkiewicz
Luđak i opatica
Prijevod: Dalibor Blažina

Redatelj: Jasmin Novljaković
Scenograf: Miljenko Sekulić – Sarma
Kostimografkinja: Jasminka Petek – Krapljan
Suradnica za scenski pokret: Jasminka Petek – Krapljan
Skladatelj: Davor Bobić
Inspicijent: Sanjin Rožić
Premijera: 07. studenoga 2018.

Predstava Luđak i opatica ili Nema lošeg što na još gore ne bi izišlo (1923) u prvi plan postavlja jednu od verzija od omiljenog piščeva junaka – Umjetnika, ovaj put pjesnika (pjesnika čije je pjesništvo i samo sumnjive kvalitete!), zatvorenog u ludnici i svezanog u luđačku košulju. Tako dvostruko zatočeni Walpurg objekt je borbe dviju terapijskih škola: tradicionalne psihijatrije, oličene u dr. Burdygielu, i psihoanalize, čije eksperimente provodi dr. Grün, uzaludno nastojeći razriješiti Walpurgov predmnijevani kompleks. Međutim, pjesnikovo osobno oslobođenje, njegova protestna gesta, ima „ljudski“ karakter: vodi kroz zavođenje lijepe Sestre Anne, odnosno „spontano“ ubojstvo jednog od liječnika, dr. Burdygiela. Naravno, počinjeni zločin zahtijeva društvene sankcije: no da bi izbjegao daljnje psihijatrijske torture, Walpurg se vješa. Čini se da je tragedija dopunila mjeru. Ali u tom trenutku pojavljuje se karakteristični Witkacyjev „deformacijski“ postupak: dok njegovo tijelo leži na podu ćelije, kroz njezina vrata ulazi isti luđak u društvu doktora, kojega je još nedavno ubio: obojica odvode Sestru Annu u grad, na zabavu. Dr. Grün biva uvjeren da je zapravo sâm poludio. Zatvoren je u vlastitoj bolnici, dok ga napadaju bijesni poslužitelji: „Sad smo mi luđaci“. Kao i obično, Witkacyjeva se dramska radnja zatvara grotesknim kaosom – ordinarnom tučnjavom.

Ali taj kaos gotovo vodviljskog karaktera – taj Witkacyjev Grand Guignol – nosi dublja značenja: svijet je ovdje ludnica, a umjetnik je izložen stalnoj torturi preodgoja i „izlječenja“. Metafora je poznata (sjetimo se samo Leta iznad kukavičjeg gnijezda Miloša Formana), premda su Witkacyjeva rješenja drukčija: oslobođenje ne dolazi kroz nasilje, nego kroz grotesknu relativizaciju svakog „uzvišenog“ djelovanja. Jer, u njegovim groteskama svaka se tragedija pretvara u farsu. Svijet neumitno gubi svoja temeljna značenja i postaje pozornicom sveopćeg apsurda; budućnost pak, koju pisac navještava, umjetnike – te posljednje individualiste – više doista neće trebati.

Witkacy se ubio 18. rujna 1939. godine, bježeći iz Varšave na istok, stigavši na rub onodobne Poljske – ubio se u trenutku kada su njegovu domovinu pregazile njemačke i sovjetske trupe. U trenutku u kojemu je dobio konačnu potvrdu da dolazi vrijeme u kojemu individua više neće značiti ništa.

Dalibor Blažina

Više informacija: www.hnkvz.hr

Komentari su zatvoreni