Postapokaliptični ethno Slavice Marin

17.06.2013 // news

Postapokaliptični ethno Slavice MarinKonstanta umjetničkih djela i izvedbi Slavice Marin uplitanje je naglašeno vitalističkih elemenata u likovni izraz: tjelesne snage, erotičnosti, simbola plodnosti i prirodnih ciklusa. Osobitu ulogu u njezinim istraživanjima i obradi umjetnih i prirodnih materijala ima tzv. narodna umjetnost: postupci i vještine oblikovanja koji se vežu za tradicijsku kulturu. Slavica Marin oslanja se na estetsku djelatnost žena u ruralnim krajevima, na tradiciju izrade narodne nošnje, kao i ukrasnih predmeta za dom. U koceptualnim djelima umjetnice ovo referiranje na ruralni svijet, njegovu tradiciju, “estetiku”, oblike i materijale, svakako signalizira naznačeni vitalizam, odnosno vezu sa Zemljom, današnjim jezikom govoreći: ekološku svijest.

Pri svemu tome Slavica Marin približava se, ali i pokušava zaobići retrogradnu tendenciju u umjetnosti balkanskih naroda posljednjih desetljeća koja se očituje u iluzornom prizivanju prvobitnog (nacionalnog) zajedništva i predmodernog, seoskog jedinstva s prirodom. U njezinim djelima primjetan je ironični odmak, štoviše provokacija koja se krije u spajanju nespojivog: suhe, falusiodne tikve i zahrđalog željeza; vunice i plastične, instalacijske cijevi, bakrene niti i konca. U njezinim grotesknim instalacijama dolazi do sraza udaljenih civilizacijskih epoha: predmodernog i postindustrijskog doba, dakako na jedan nepretenciozan, zaigrani način. Ipak, iako na prvi pogled njezino djelo obiluje humorom, erotičnošću i uopće afirmacijom života, radovima Slavice Marin može se prići i sa sjenovite strane: veliki dio njezinog opusa podsjeća na prijeteću nakupinu disfunkcionalnog, postapokaliptičnog smeća, podvrgnutog procesima estetizirajuće mutacije.

Novi projekt Slavice Marin, njezine najlon-tapiserije, jednako se tako mogu “čitati” u ovoj igri svjetla i sjene. Tradicionalno pletenje tapiserije u funkciji je apstraktne ritmizacije i ispitivanju različitih kombinacija jarkih i nježnih nijansi boja, kao i tekstura najlonskih vrećica od kojih su izrađene. Riječ je u svakom slučaju, dakle, o prazniku za oči, ostvarenom estetskim recikliranjem svakodnevnog, modernog funkcionalnog predmeta: vrećica za kupovinu i otpad. Pri tome nameće nam se vizija postapokaliptične umjetnice, koja usamljena na deponiji smeća, pletući najlon-tapiserije, pokušava, u očaju, sačuvati iluziju o domu i zajedništvu. Kao u nekoj bajci, iz takvog očaja, odbačena ružna vrećica transfigurira se i uklapa u novu estetsku cjelinu, koja priziva tradicionalnu zajednicu.

Neven Ušumović

Komentari su zatvoreni