08.05.2023 // Predstave 2023
DRAMSKI STUDIO UMAG – UMAGO
VLASTITA PRODUKCIJA
PREMIJERA
Tomislav Zajec
SVINJE
Uloge:
Ibru: Caterina Vižintin
Mala Ibru: Luana Kličić
Inspicijent i voditelj predstave: Sven Begić
Kostimi: Ivana Bakal
Premijera, 19.06.2023. Međunarodni festival komornog tatra Zlatni lav Umag-Umago
Dvije sestre na izoliranoj svinjogojskoj farmi žive idiličnim, seoskim životom. Starija je sestra potpuno posvećena svinjama i brizi za invalidnog oca kojeg za kaznu drži u šupi, dok mlađa provodi dane u traženju životne profesije koja bi joj pomogla u odlasku s farme u bolji život. Problemi za sestre nastaju u trenutku u kojem svinje počnu krepavati, u kojem invalidni otac poželi doći na vlastitu rođendansku proslavu, i u kojem, na kraju, leševi počnu izlaziti iz priručnog groblja napravljenog u ružičnjaku. Sestre se, pritisnute silnim brigama, počinju pitati isplati li se život prepun zločina i neobuzdanog nasilja.
Tomislav Zajec
Kad bi se nekome u dalekoj budućnosti trebala povodom isčezle vrste poslati slika kako smo izgledali, po čemu smo se među ostalom florom i faunom izdvajali, što nas je na početku XXI stoljeća mučilo i istrebljivalo, finale jedne vrste i vremena, društvene atmosfere i energije, svršilo bi trubama i bubnjevima u svinjcu, gdje kravata i penkala nisu potrebne, a ako su i opstale, bivaju prenamijenjene.
Svinja, još od mitoloških slika nedjeljiv je dio ljudskog pejzaža. Svinjac i aktivnosti oko njega shvaćem je najčešće kao neugodan dvojnik života ili njegov grotesktni nusprodukt. Od onih skrivenih pogledu, na rubu sela, u kojeg je muž zatvorio ženu čijom poslušnošću nije bio zadovoljan, ili onog gdje je oboljeli vrgorački branitelj zatočio svoje roditelje i ostavio ih da tamo prezime. Do modernih velegradskih konglomerata čija je davna preteča u Chicagu inspirirala Henryja Forda na jednu od ideja kojom je obilježio XX stoljeće – masovne proizvodnje na tekućoj traci. Od svinja koje su se u doba industrijske revolucije među prvima našle na tekućoj vrpci klanja, civilizacijski put svršio bi u, po istom principu organiziranim, klaonicama koje su za Drugog svjetskog rata bile namjenjene ljudima.
Likovi ove predstave, sestre Ibru i Mala Ibru, u svom svinjcu sjede na bidermajer sofi poput finih porculanskih figurica koje su bile zapakirane u finu kutiju. No razotkrivanje tog porculanskog suvenirskog prizora koji kao da se smiješi s nekog regala je poput Pandorine kutije. Iz njega izlazi mračna tajna, jer u vrtu im ne cvatu ruže nego masovno groblje poubijanih profesora koji nisu uspjeli preživjeti umjetničku kreativnost (kreaturu) jedne od sestara i ambicije „da bude netko“. A u podnožju sofe prebiva ih još, kao dio podrumskog inventara.
Motiv tajne, prikrivenosti, koji živi u ovom grotesknom sarkazmu nije samo uzorak jedne privatne stvarnosti. On je tu stoga što se poput pošasti proširio kao način bivanja stvarsnosti društva i prodro, poput leševa u podrumu sestara Ibru, do laži koja postaje fundament. Konstitutivni element koji ne prešućuje istinu samo u nečijem privatnom dvorištu.
Različite su mimikrije koje prešućivanje istine nabacuje na sebe. Sveprisutna provincijalna filozofija klajnbirgeraja kojom se govori samo ono što se želi čuti (i vidjeti) a „ ostalo samo šutnja je “, jaka je toliko da je karakterom šutnje zasjela u sav prostor javne i privatne komunikacije.
Sestre Ibru, od kojih se jedna smatra Odabranom, a druga „samo želi biti netko“ pokazuju nam grotesknu obrazinu te situacije. Njima dijalog služi samo da bi se survale u vlastitu mitologiju kojom se za svaku svoju glupost i izokrenutost imaju pametno objašnjenje. To je jedna ćaknuta brbljava afazija koja predstavlja bankrot pred vlastitim momentom racionalnosti. I dijagnosticira kako naličje šutnje nije ništa drugo do zaglušujuća mutavost, nesposobnost da se artikulirano formira vlastiti identitet, obrazloži svoja volja na onaj način koji omogučuje komunikaciju sa svijetom. Taj nesporazum sa svijetom je otpočetka nesporazum sa sobom. Konformizam u sferi ideja koje se proizvode o sebi statusa je društveno poželjne vrline dok istovremeno permanentno zastire pogled na funkcioniranje stvarnosti, poput vela kojeg u predstavi nabacuju na sebe sestre Ibru povodom smrti svoje svinje.
Na području relacije čovjek – svinja odvija se još intenzivnije groteskno razobličavanja identiteta koje se kreće u smijeru čovjek jednako svinja. Metarmofoza koja se na taj naćin u predstavi zbiva preobrazbom duha u tijelo i miješanjem jedne vrste mesa s drugom, i ceri se sa sofe sastara Ibru poput nadrealističke metafore, podobna je dijagnozi mentalno egzistencijalne situacije. Ukazuje na postojanje anakronog kretanja egzistencije, s evolucijskom toljagom u ruci, gdje čovjek izjeda svijet oko sebe, na karaju i samog sebe. Iskazuje se kao pojava koja je probila opnu stvarnosti, kao rušilačka energija koja probija kroz dimenzije prostora i vremena koje poznajemo na Zemlji i probijanja u svemir.
Bidermajer sofa – klasični kazališno scenografski element koji je poslužio reprezentaciji mnogih građanskoh salona, postala je tako mjesto zbivanja odnosa čovjeka i svinja, živih koji su mrtvi i mrtvih koji su živi, gdje je sve ljudsko bivše, mjesto na kojem prebiva gotovo jedan antisvijet. Ne može to više biti mjesto na kojem ćemo naići na analizu odnosa u obitelji, nije nam tu više na raspolaganju rekvizitarij psihologije pojedinca. Posizanjem u bit kazališne iluzije, isticanjem njezine snage koja realitet podiže na koturne, kada gledamo ovakav „visoko podignuti“ realitet, gledamo realitet koji je uvijek iznad našeg, on je zrcalo koje kazalište oduvijek postavlja svijetu oko sebe. Tako kroz podignutost i ekspresionizam glume i gusta, neprobojna površina blata svinjca nalazi svoj odraz u kazališnom ogledalu.
Vesna Đikanović
