Uvodnik prof. dr. sc. Sibila Petlevski, Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu
22.05.2019 // news
ZLATNI REZ ZLATNOGA LAVA
Pred jedno čitavo desetljeće, bila sam u stručnome povjerenstvu za ocjenjivanje predstava uvrštenih u selekciju Međunarodnoga festivala komornog teatra Zlatni lav, a tada sam napisala i tekst pod naslovom «Zlatno doba Zlatnoga lava». Namjera mi je bila ukazati na samosvojnost i kvalitetu autorskoga koncepta toga Festivala. Uprkos teškim, zapravo sve težim, okolnostima u kojima se sagledava i vrednuje mjesto kulture u društvu – taj je Festival uvijek uspijevao ostvariti harmonijsko pomirenje, neku vrst zlatnoga reza između dviju jednakovrijednih sastavnica kazališnog života: potrebe da se očuvaju visoki kriteriji kazališno-umjetničke vrsnoće, s jedne strane, te nastojanja da se posluša otkucaje srčanoga bila publike, s druge strane. Obično se kaže da artizam i populizam ne idu zajedno, ali upravo se takva «pomirba» naizgled suprotstavljenih tendencija ostvaruje u autorskoj koncepciji Festivala pridavanjem promišljenog i dubokog pokrića kako za odvažno artističko istraživanje, tako i za komunikaciju preko rampe koja i kod gledatelja osnažuje zapretene potencijale sukreativnih moći, pa publika izlazi iz kazališne «crne kutije» emocionalno i intelektualno angažirana, poučena i zabavljena.
Možda je danas najvažnija svrha festivalske kulture u osnaživanju ili čak ponovnom rađanju izgubljenog interesa za umjetnost, a to se može postići upravo na način na koji to čini umjetnički direktor Međunarodnog festivala komornog teatra Zlatni lav: poticanjem znatiželje i otvorenosti kazališnih posjetitelja za «novo» kao za ono prepoznatljivo u «stranom» i ono očuđujuće u «poznatom». Sve postavke koje sam već razvila u davno napisanoj pohvalnici Festivalu i danas i te kako vrijede. Neke je stvari potrebno uporno naglašavati u okolnostima smanjenog prepoznavanja, i još drastičnije smanjenog financijskog podržavanja kulturnih vrijednosti.
Ukoračivši u jubilarnu sezonu Međunarodnoga festivala komornog teatra Zlatni lav, uskliknut ćemo zajedno s Oscarom Wildeom: “Kritičar treba obrazovati publiku; umjetnik treba obrazovati kritičara”. Objasnimo zašto je opravdano citirati Wildea u kontekstu kazališnog festivala čiji je utemeljitelj i umjetnički ravnatelj Damir Zlatar Frey. Festivalski projekt, uzgred rečeno izuzetno uspješan, utemeljen je na ideji suživota triju naroda – hrvatskog slovenskog i talijanskog – koji bivanjem u pograničnom području svjedoče sudbinsku potrebu nadilaženja granica; žudnju za nesputanim širenjem ideja i umjetničkih praksi, uslijed čega nužno dolazi i do proširenja obzora. Iz godine u godinu, s namjerom da se ta plemenita zadaća ostvari, Festival potvrđuje točnost Gavelline misli da svaki dodir sa stranim kazališnim životom čisti naš pogled na vlastito stvaranje, pri čemu u riječima koje izgovaraju «tuđa usta» – sve dok ta usta nastoje pronaći zajedničko polazište u strasti izvedbe – vibriraju svi preljevi našeg vlastitog unutrašnjeg govora.
U tome smislu može se reći da je kritičarska koncepcija Festivala od samog početka bila usmjerena na edukaciju publike, na prizivanje duhovnih potencijala gledatelja, na poticanje znatiželje i potrebe za informacijama i istovremeno podizanje svijesti i savjesti javnosti. Otkrivalački potencijal teatra, u vremenskom smislu vezan uz tvorbu događaja ovdje i sada, moguće je osloboditi samo uz prisutnost gledatelja kao aktivnog čimbenika koji mora biti – riječima Badioua – prizvan. Prava priroda teatra ne ostvaruje se u suhoparnoj teatrološkoj analizi, nego u živom i životnom preslagivanju tradicionalnih elemenata mjesta, teksta, redatelja, glumca, dekora, kostima i publike, kako bi se kroz izvedbu kao igru uspostavila dijalektika Države (situacije predstavljanja), Etike drame (provokacije izvedbom) i Gledatelja (kao mogućeg oslonca Istine). Tako postavljen model okrunjen je jednim konceptom teatra koji odvažno staje u funkciju motora proizvodnje Istine pomoću događajnog pojavljivanja izazova. Priziv gledatelja ne zbiva se po dekretu, nego na osnovi odgovarajućeg potencijala za odgovorno mišljenje kakvo bi trebalo biti odlikom kazališnog gledatelja. Gledatelj, za razliku od promatrača, trebao bi na sebe kao pojedinac preuzeti hermeneutičku odgovornost, podijeliti rizik s izvedbenim umjetnicima, pri čemu se iz svakog pogleda na «susjedno» otvara neka nova, uzbuđujuća perspektiva, neki iznenađujuće svjež pogled na «domaće».
Kritički okvir kakav je za festival Zlatni lav postavio njegov inicijator, Zlatar Frey, namijenjen je buđenju postojeće i stvaranju nove publike. S druge strane, ista ta jasno osmišljena kritička koncepcija Festivala ostaje otvorena; prepušta se izazovima novih izvedbi u svoj raznolikosti oblika komornog teatra (od komornih scena velikih kazališnih kuća do neinstitucionaliziranih kazališnih ansambala i eksperimentalnih kazališnih formacija) da bi se naposlijetku – wildeovski rečeno – dala mogućnost umjetniku da obrazuje «kritičara», da ga izbaci iz sigurnosti unaprijed formiranih stavova, oslobodi i potakne na suigru.
Festival je koncepcijski inovativan. Festivalski, kazališni «život» utemeljen je na stvarnosnom suživotu triju naroda – hrvatskog, slovenskog i talijanskog – koji bivanjem u pograničnom području svjedoče sudbinsku potrebu nadilaženja granica; žudnju za nesputanim širenjem ideja i umjetničkih praksi, uslijed čega nužno dolazi i do proširenja obzora pa se ostvaruje višestruka korist za zajednicu: oplođuju se ideje s područja umjetničkog stvaranja, promovira se društvena tolerancija i suživot, obogaćuje se hrvatska kazališna scena, stvara se platforma za prekogranične suradne projekte i programe, popularizira se dramska i kazališna umjetnost, informira se i educira se publika, a time proširuje recepcijska baza i sudjeluje se u kreiranju kvalitetnoga tržišta umjetničke ponude i potražnje; proširuje se i obogaćuje turistička ponuda unutar regije.
Ozbiljnost u određivanju okvira, ali i razigranost i permisivnost, čini posebnu vrlinu programskog koncepta. Festival se prepušta izazovima novih, drukčije osmišljenih izvedbi, uključivši sve izražajne mogućnosti komornoga teatra. Festivalska koncepcija u dva desetljeća uspješne festivalske organizacije, proširuje se i internacionalizira. Takav razvoj je nužno doveo do usložnjavanja produkcijskih zadataka i poslova pretvorivši Međunarodni festival komornoga teatra Zlatni lav u složen program koji u sebi obasiže čitav niz projektnih sastavnica od kojih je svaka za sebe realizacijski zahtjevna, a zajedno čine organičku cjelinu. Producent Festivala Marko Fereni, oko sebe je okupio neveliku, ali efikasnu i kompetentu skupinu suradnika i ostvario uzorni festivalski programski menadžment na kakvome bi mu mogli pozavidjeti i mnogi svjetski festivali koji raspolazu mnogo većom infrastrukturnom mrežom, golemim brojem suradnika i osiguranom financijskom potporom.
Kad je riječ o financijskoj potpori u kriznim vremenima, treba imati u vidu da nivelacija projekata po ključu «svakome pomalo» nikada ne vodi do željenih rezultata i u krajnjem ishodu štednja koja izjednačuje za zajednicu relevantne, velike programe i neosmišljene male projekte koji se tek trebaju dokazati – nužno dovodi do paradoksa u kojem je zašteđen novac zapravo bačen. Festival Zlatni lav je program koji se u dva desetljeća djelovanja dokazao kao uspješan domaći – gradski, regionalni, nacionalni – ali i međunarodni program koji doprinosi hrvatskoj kulturnoj ponudi.
Damir Zlatar Frey, operni redatelj, koreograf, dramski pisac, kostimograf, scenograf, utemeljitelj i ravnatelj kazališta i festivala, o kojemu sam jednom prigodom zapisala da je «uvjerljivi praktičar svoje vlastite umjetničke i životne priče kao jedne od mogućih teorija života u pluralitetu istina» svojom je jakom i međunarodno cijenjenom redateljskom osobnošću uspio pridati Festivalu dodatnu kvalitetu. Iz autorskoga stava koji nikad ne gubi sposobnost realne i točne procjene aktualnosti u kazališnoj dinamici našega vremena, ostvaruje se programski «zlatni rez»: osjetljivosti za širok spektar raznolikih mogućnosti pristupa komornome teatru vješto je harmonizirana s Freyevim redateljskim viđenjem i bogatim kazališno-praktičnim iskustvom.
Posebna vrijednost festivalske kulture je u sposobnosti stvaranja urbane događajne «aure» oko samoga programa. Međunarodni festival komornog teatra Zlatni lav uspio je stvoriti zanimljiv i samosvojan kazališni programski okvir, ali njegova je prednost i u kreiranju atmosfere ljetnog žarišta kulturnog zbivanja koje bi grad Umag – dakako uz odgovarajuću valorizaciju projektnih dosega Zlatnoga lava – mogao svrstati na mapu najzanimljivijih turističkih odredišta na karti Europe.
Prof. dr. sc. Sibila Petlevski,
Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu
