Arhiva za Predstave 2018

I buhe kašlju – 29.06.2018. u 21:00

18.05.2018 // Predstave 2018

anche le pulci hanno la tosse dramma italiano

BESPLATAN ULAZ

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE IVANA PL. ZAJCA RIJEKA

DRAMMA ITALIANO FIUME

Premijera ANCHE LE PULCI HANNO LA TOSSE / I BUHE KAŠLJU
Fulvio Tomizza

predstava za djecu i obitelji
Režija: Diana Höbel
Adaptacija: Ugo Vicic
Glazba: Carlo Moser
Glazbeni aranžmani: Aleksandar Valenčić
Scenografija: Anton Plešić
Kostimografija: Manuela Paladin Šabanović
Oblikovanje svjetla: Bruno Guastini
Asistent scenografije: Filip Buković
Asistentica kostimografkinje: Ivana Butković

Uloge:
SALTELLINA-pulce/Rosina: Enze de Rosa
TZATZIRA-zanzara/Susanna: Leonora Surian Popov Ivna Bruck
TESSITORI-ragno/Don Alfonso: Francesco Godina
LOCOMOTORE-millepiedi/Lindoro: Stefano Surian

Inspicijent: Bruno Guastini / Flavio Cossetto
U sklopu pilot projekta Riječkog kazališta mladih „Kamov”
Koprodukcija s La Contrada – Teatro Stabile di Trieste

„I buhe kašlju” fraza je koja se koristi kako bi se okarakterizirale one osobe koje ne vrijede mnogo, no unatoč tome, dozvoljavaju si naglas izraziti mišljenje, iako tankim glasom, poput buhinog. Naša kazališna adaptacija Tomizzine knjige pripovjeda priču o Saltellini, ambicioznoj buhi koja voli bel canto, koja voli posjećivati gradsku Operu svake večeri i oponašati poze i hirove poznatih opernih diva. Ali pauk, komarac i stonoga naučit će je pameti. Pitanje jest: može li buha pjevati operu?

TRAJANJE PREDSTAVE:
Predstava traje oko 1 sat.
Premijera u Trstu 3.1.2018 – Teatro Bobbio
Premijera u Rijeci 23.1.2018. – Casa di Cultura Croata / HKD na Sušaku

Više informacija: hnk-zajc.hr

diana hobel slika za katalog zl2018

Molly Sweeney – 28.06.2018. u 21:00

18.05.2018 // Predstave 2018

DSC_5215_resizeMolly Sweeney

UMAS Split i KUU Romb u suradnji sa KUO Mitropa, HNK Šibenik, Županijska udruga slijepih Split

Autor: Brian Friel
Redatelj: Bruna Bebić
Prevoditelj : Damir Munitić
Dramaturginja : Lada Martinac
Scenografkinja : Danira Matošić
Kostimografkinja : Ana Marin
Izbor glazbe i video : Edi Matić
Vizualni identitet : Bruno Bebić
Producentica : Nela Perković

IGRAJU:
Monika Vuco
Pere Eranović
Alen Čelić

Drama Briana Friela Molly Sweeney koja je predložak za predstavu inspirirana je čuvenim esejem Olivera Sacksa “Vidjeti i nevidjeti” nastalog na stvarnim sudbinama.

Priča o glavnoj junakinji, mladoj ženi gotovo slijepoj od rođenja a kojoj bi operativni zahvat trebao pomoći, strukturirana je kroz tri usporedna solilokvija: jedan je onaj doktora Ricea, oftalmologa, koji će u Mollynom medicinskom slučaju naći mogućnost obnove propale karijere, drugi je monolog Mollynog mladog supruga, Franka, mladića opsesivno posvećenog potrazi za uzbuđenjima i nesvakidašnjim situacijama i treći je priča same Molly. Narativni diskurs ispisan je rafinirano realističkim osjećajem za odnose, psihološka poniranja, gradnju situacija, te razvijenoj fabulativnosti koja meandrira kroz više pred-priča da bi se onda dramatično fokusirala na noć prije operacije i, u drugom činu, na posljedice koje iz toga proiziđu.

A posljedice za Molly paradoksalno su dramatične. Iako joj je operacija medicinski, osjetilno vratila vid, ona zdravlje ne može iskusiti. Naime, Molly se u ime ljubavi i razumijevanja prepustila drugima (Franku i Riceu, svakome na svoj način, a u djetinjstvu ocu, što oni, puni ljubavi, razumijevanja i suosjećanja, nježno koriste za sebe same) i neopazice odustala od vrijednosti na kojima je do tada temeljila svoj samosvojan i samostalan život. Zato iako dobiva vid, ona ne uspijeva progledati. Urušava se u spoznaji da je odbacila vlastitu posebnost kojom je do tada osjećala život kao dar.
Naposljetku, njezin izbor je odbijanje vida, ali ne na način kojim se slavi unutrašnji vid (kao što to čini tragični junak Edip) već kao sunovraćenje u procijep gdje vlada slijepi vid, u procijep između “vidjeti i ne vidjeti,” o kojem piše neurolog Oliver Sacks u svojem eseju koji je Briana Friela i nadahnuo za pisanje drame Molly Sweeney , komada koji sa jedne strane svojom dirljivošću, a s druge velikom temom, temom o cijeni ljudske slobode, dokazuje ovog pisca kao jednog od najznačajnijih dramatičara na razmeđu stoljeća.

Uprizorenje koje je pred vama ponudu je komada djelomično proširilo naznakama scena koje je Friel ponudio u narativnom diskursu. Utoliko se dobila veća mogućnost ritmiziranja i mogućnost složenijeg slaganja scensko-dramskog puzzlea koji kao takav pred redateljsko-glumačku ekipu , ali i gledatelje, stavlja veće izazove.

Više informacija: www.hnksi.hr

Realisti – 26.06.2018. u 21:00

18.05.2018 // Predstave 2018

REALISTI SNG Nova Gorica slika za katalog zl 2018SLOVENSKO NARODNO KAZALIŠTE Nova Gorica

REALISTI

Trajanje predstave: 1 sat i 30 minuta bez pauze.
Režija: Tijana Zinajić
Dramaturgija: Jure Karas
Lektor: Srečko Fišer
Scenografija: Neža Zinajić
Kostimograf: Matić Hrovat
Pratitelji: Jože Šalej, Anže Vrabec
Oblikovatelj svjetla: Samo Oblokar

Uloge: Peter Harl, Jure Kopusar, Matija Rupel, Urška Taufer, Žiga Udir
Sudjeluju i: Anže Vrabec / Jože Šalej
Premijera: 22. veljače 2018., SNG Nova Gorica, mala scena
Druga premijera: 23. veljače 2018., SNG Nova Gorica, mala scena

Tema

Svijet ide u propast, a mi odlazimo u najbliži trgovački centar.

Predstave su često stvarnije od zbilje. Nerazvijeni se hvataju u koštac s ekologijom i ekonomijom, a mi se brinemo koliko traje baterija? Podržavamo pohlepu. Odlazimo na posao kojeg nema. Samo su smrt i krediti vječni. Kamo da ode normalan čovjek osim u kazalište?

Poznavatelji kažu da za kostime, šalu i piće ima još vremena.

Nasmijmo se, prije negoli bude prekasno.

Više informacija: sng-ng.si

ZinajicTijana sng nova gorica slika za katalog

Tobelija – 27.06.2018. u 21:00

18.05.2018 // Predstave 2018

tobelijaPLESNI TEATAR LJUBLJANA
TOBELIJA
18. lipanj 2017.
Rosana Hribar / Nick Upper
plesna predstava temeljena na motivima drame Ljubomira Đurkovića

Koreografija i izbor glazbe: Rosana Hribar
Izvođač i ko-kreator pokreta: Rosana Hribar, Maša Kagao Knez, Urša Rupnik
Režija i scenografija: Nick Upper
Dramaturgija: Andreja Kopač
Oblikovanje svjetla: Aljaž Zaletel
Glazba / Music: Bocet la Înmormântare Stupca (Ciprian Porumbescua) Suceava, Sabu Martinez: Sabu Jazz Španjolsku Disc 1 Trag: Jovana, Jovanka (instrumental) – (LIVE) Banja Luka 2013 Vasko Atanasovski, Vlatko Stefanovski, SPSCO: Jovana, Jovanka, balkana Blues (Varius autori) Disc 1: Vasile Pandelescu: Rad Hulbesti (Si Voce) Cigdem TASTAN: Jovana, Jovanka
Izrada kostima: Katarina Škaper
Producent: Živa Brecelj
Produkcija: Plesni Teater Ljubljana
Koprodukcija: Studio 25

O ženama koje su previše voljele [istog] muškarca kojeg više nema …

Drevni običaj tobelija, žena u vrlo patrijarhalnom [balkanskom] društvu, koje preuzimaju mušku ulogu kada, iz raznih razloga, nema muškaraca, uzete su kao motiv predstave koreografkinje Rosane Hribar i sukreatorica Urše Rupnik i Maše Kagao Knez, koje crpe emocije iz “života bez muškaraca” jednako aktualnog u prošlosti kao i u današnje vrijeme.

Priča, isprepletena gubitkom voljene osobe, se može i danas dogoditi bilo gdje; to je urbana tragedija triju žena, dviju generacija, smrtno obilježena tragičnim gubitkom voljene osobe; sina (Vida: Rosana Hribar), brata (Ana: Urša Rupnik) ili muža (Bojana: Maša Kagao Knez), koje su od sada osuđene na suživot, bez muškaraca, s kojim je svaka od njih bila intimno povezana.

Plesna predstava Tobelija se temelji na vječnim motivima na čijoj su jednoj strani želje i čežnje „za pripadanjem”, a s druge strane strah da ne budu zarobljene u učmaloj sredini, bezizlaznoj situaciji, strasti i ljutnji, tuzi i čežnji, preziru i kobno isprepletenim i osuđenim na vječni povratak u prošlost. Muškarac je mrtav. Ostaje grob i osjećaj gubitka, zapostavljenosti i gorčine, podržanog uglavnom strahom od svega onoga što dovodi u pitanje njihova čvrsta uvjerenja.

Tobelija je slika svijeta koji ubrzano mijenja vrijednosti i ideale, dovodeći u pitanje žensku emancipaciju kroz gubitak (već) stečenih prava žena koja mijenjaju identitet (odsutnih) muškaraca. Tobelija je retrovizor slomljenih identiteta čovječanstva i razorna slika patrijarhalnog svijeta.

Više informacija: ptl.si

Sluškinje – 25.06.2018. u 21:00

18.05.2018 // Predstave 2018

1W9A5106Jean Genet
Prevoditelj: Vjenceslav Kapural
Redatelj, dramaturg, scenograf, kostimograf, koreograf, izbor glazbe: Damir Zlatar Frey
Oblikovatelj svjetla: Dario Družeta
Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
Dramaturška savjetnica: Vesna Đikanović
Asistent scenografa: Goran Šaponja
Asistentica kostimografa: Desanka Janković
Maska i frizura: Mirija Kralj

Uloge:
SOLANGE Petra Blašković
CLAIRE Rada Mrkšić
GOSPOĐA Ronald Braus
Organizator, inspicijent: Manuel Kaučić

Sluškinje, dramski tekst francuskoga pisca Jeana Geneta, dramatičara i političkog aktivista prošloga stoljeća, jednoga od istaknutih predstavnika avangardnog teatra, ali i teatra apsurda – komad je koji svojom nedvojbenom aktualnošću pronalazi svoj put do suvremenog gledatelja, gotovo zahtijevajući nova uprizorenja i ponovna čitanja dokazujući toga po mnogo čemu kontroverznog autora kao klasika našeg teatarskog trenutka. Jer te Sluškinje i njihov autor progovaraju o najmračnijim nagonima koje u nama provociraju poznate nam (ne)društvene okolnosti iznimnom poetskom snagom gotovo zahtijevajući da im se teatarski kao redatelj suprotstavi netko čiji scenski rukopis odiše žestinom emocije, silinom stava, ali i beskompromisnom potragom za nježnom, estetski domišljenom scenskom poezijom uprizorenja. A to jest Damir Zlatar Frey. Moglo bi se reći da Genetove Sluškinje prepoznaju i biraju njega za redatelja da s njima proživi i prodiskutira njihove, ali i naše moralne i egzistencijalne dvojbe, da nam omogući magijom teatra da ih prepoznamo pa potom i prepoznajemo svuda oko nas.

Ova će predstava poštovati Genetovu ideju teatralizacije koja briše granice između igre i stvarnosti, sluge i gospodara, žrtve i krvnika te ostalih dualizama imanentnih ovome tekstu, ali će pritom prokazati i osuditi društveno licemjerje koje je danas postalo ne samo prihvatljiv, već i poželjan oblik ponašanja.

Bavit ćemo se razlikama u društvenoj hijerarhiji: moći onih koji posjeduju Novac, tog novoga boga našega vremena koje nam je ukinulo utopiju u korist štovanja materijalnog, i onih koji nemaju ništa, a silno bi željeli pripadati takvom novome svijetu. Koliko su daleko naše sluškinje spremne ići da bi to postigle? Gdje je granica? Kada i kako žrtva smije i može reagirati?

Iz ovih pitanja koja želimo i imamo potrebu kazališno postaviti i razmotriti razvidno je da će se predstava itekako ticati suvremenog čovjeka, uvjeta u kojima živimo u vremenu liberalnog kapitalizma, progovorit će o klasnoj podijeljenosti, poziciji moći te sudbinskoj određenosti kroz vizuru dviju žena koje nemaju ništa, a njihov društveni položaj i posao ih stavljaju u nezavidnu situaciju potlačenih, poniženih i degradiranih.

Željka Udovičić Pleština

Više informacija: www.ink.hr

Ručni rad – 24.06.2018. u 21:00

17.05.2018 // Predstave 2018

_1X_3529HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U OSIJEKU

RUČNI RAD
Noćna scena

Jean-Claude Danaud
RUČNI RAD
(Un ouvrage de dames)
crna komedija

Prevoditeljica: Višnja Machiedo
Redatelj: Ivan Leo Lemo
Scenografkinja: Vesna Režić
Kostimograf: Marko Marosiuk
Glazba: Zvonimir Dusper – Dus
Oblikovatelj svjetla: Tomislav Kobia

DRAMSKA LICA:
UDOVICA, čudovište Jasna Odorčić
SOPHIE, glupača Anita Schmidt
Gđica. PETITPAS, svetica Ljiljana Krička Mitrović

Inspicijentica i šaptačica: Zrinka Stilinovic
V. d. upravitelja Tehnike Davor Molnar
Voditeljica maskersko-vlasuljarske radionice Ružica Miler
Voditelj pozornice Mato Ivić
Voditelj rasvjete Tomislav Kobia
Voditelj tona Davorin Toth
Slikar izvođač Leon Landeka
Dekor i scenska oprema izrađeni u radionici HNK pod vodstvom Željka Jurića.
Kostimi izrađeni u krojačkoj radionici HNK pod vodstvom Zvonka Majdiša.

Premijera 9. ožujka 2018.

(nn) NOĆNA SCENA
(n) RUČNI RAD
(pn) PREMIJERA

Uz prstohvat magije, najbolji recepti uvijek su najjednostavniji: s ključem ili bez njega otvaraju sva vrata. A recept prve (i jedine) ovosezonske premijere Noćne scene prokušano je bajkovit: pariški-crnohumorni tekst osječkoj publici začudno nepoznatog Jean-Claudea Danauda, režija Ivana Lea Leme i, kao u reklami za “Radensku”, neoborivo sjajan trojac glumačkih diva: Jasna Odorčić, Anita Schmidt i Ljiljana Krička Mitrović.

A kako ništa nije slučajno, nego postoji skriveni sinkronicitet, premijera zakazana za 9. ožujka 2018. poput štuke u prividno mirni ribnjak upada usred rasprava o Istanbulskoj konvenciji, rasprava o rodu i spolu. Danaud, naime, kroz prilično šaljivu priču o tri dijametralno suprotne žene (čudovišnoj, glupoj i svetačkoj) progovara o nasilju što ga žene trpe u bračnim “idilama”, o trenutku kad neke od njih smrt konačno i naprasno razdvoji od čovjeka što ga je uza se trpjela kao strano, agresivno tijelo.

Usred zapravo krajnje muškog svijeta što ga scenografski sjajno prikazuje Vesna Režić, naše tri žene kostimografski i šminkom vješto apostrofirane rukom Marka Marosiuka verbalno, ali i djelom prolaze kroz nepregledan dijapazon morbidnosti svijeta u kojemu se međusobno ne razumijemo. Ne zato što ne možemo, nego zato što se uzajamno ne dodirujemo. Zbog kaveza vlastitih svjetonazora, zato što je lakše ne vidjeti i ne znati.

Više informacija: www.hnk-osijek.hr

Kraljica majka – 23.06.2018. u 21:00

17.05.2018 // Predstave 2018

1Koprodukcija Mestnega gledališča Ptuj in Gledališča Koper

Alfredo, razvedeni i ne baš uspješan novinar, nakon godina izbivanja, vraća se kući kod starije, bolesne majke Regine, koja je ostala udovica, ali je i dalje dominantna; kako bi u miru (i pod izlikom da istražuje i piše o povijesnim temama) napisao knjigu o njenoj bolesti i smrti i ponudio je izdavaću. Život sa majkom, koja stalno idealizira muža i – stalno ih uspoređujući, ponizuje svog sina – kulminira kada Regina otkriva Alfredovo pisanje i optužuje ga za prodaju njene smrti. Alfredo, međutim, smatra kako joj je bolest jedina stvarnost u svijetu laži u kojoj živi.

Dva mjeseca kasnije, na dan proslave svog 50. rođendana, za vrijeme ručka ispunjenog brojnim međusobnim optužbama, priznanjima i poniženjima, ali i lažima, Alfredo doznaje da je majka jednom bila časna sestra, koja je zatrudnila i tako napustila samostan, koji njemu, mada tabletomanu i ovisniku, zadaje sudbonosni udarac. Predstava završava s Regininom pjesmom i tortom s upaljenjim svijećicama kod mrtvog sina.

Kraljica majka (to je ujedno i naslov knjige koju Alfredo piše o majci) je „obiteljska kronika”, koja se fokusira na odnos između majke i sina, koji svaki na svoj način žude za unutarnjim pomirenjem i traže spas iz pakla, koje nose u sebi. Iako su uzroci njihove boli različitog porijekla (Alfredo krivi majčinu hladnoću, nedostatak pažnje i ljubavi u djetinjstvu za „kreativnu blokadu”, nemogućnost upostave pravog odnosa sa ženom i za ovisnost o lijekovima, Regina žudi za ljubavlju sina koju svojim ponašanjem, veličanjem muža, nikada neće dobiti) oboje se u potpunosti odriču religije: Alfredo želi potisnuti činjenicu da je čak bio kršten, Regina, negirajući vjeru, pokušava zaboraviti dio svog života kako bi nastavila živjeti u iluzijama.

Odnos između majke i sina, složene životne sudbine, skrivene životne pojedinosti i isprepleteni odnosi u obitelji u kojoj članovi propituju posljedice bolnih i tužnih sjećanja, samo su neki od temeljnih motiva Santanellijeve predstave, koja također otkriva još jednu razinu grijeha i tamnu stranu obiteljske tajne i sudbine; u predstavi koja kombinira neuspješno i tragično propitivanje vlastitog identiteta, idiličnu obiteljsku sliku pomučenu samostanskim grijehom majke, pa je Kraljica majka ironičan i očajnički krik sina koji zamornom i bolnom vivisekcijom vlastitog podrijetla i samostanskog grijeha majke, nastoji složiti fragmente vlastitih životnih neuspjeha; tu nema nevinih, odgovornost i priznanje su samo slaba karika u alibiju, u kojeg oboje vjeruju, te na njima ustraju do kraja.

Kraljica majka je peti dramatičan tekst talijanskog dramatičara, pisca i autora radiodrama, Manlia Santanellija (Napulj, 1938), koji uz Annibalea Ruccella i Enza Moscata, spada među najvažnije predstavnike talijanskog teatra „nova napuljska dramaturgija”, ali je premijera ta koja je pridonijela širokoj prepoznatljivosti autora (E. Ionesco je Kraljicu majku ocijenio kao najbolji dramski tekst osamdesetih godina 20. stoljeća). Nakon premijere u Teatro Sette u Astiju (1985), predstava je brzo pronašla svoj put do europskih kazališnih pozornica (samo u Njemačkoj doživjela je 11 predstava), a također i u Rusiji. Kod nas još nije bilo predstave.

Damir Zlatar Frey je redatelj čiji su antologijski nastupi obilježili slovenski kazališni prostor; izražajan autor prepoznatljive kazališne poetike. Glumci u ovoj predstavi: Nataša Barbara Gračner i Aleš Valič, pripadaju samom vrhu i od takvih umjetnika možemo opravdano očekivati ​​ vrhunske umjetničke kazališne kreacije.

Više informacija: www.mgp.si

Otpor – 22.06.2018. u 21:00

17.05.2018 // Predstave 2018

otpor-13GRADSKO POZORIŠTE BEČEJ-VAROSI SZIHAZBECSE/SRPSKO NARODNO POZORIŠTE NOVI SAD/ UDRUŽENHE “ARTERIJA” NOVI SAD, RS
Koprodukcija Srpskog narodnog pozorišta, Gradskog pozorišta Bečej, Udruženja “Arteria” Novi Sad, uz podršku Grada Novog Sada

Redatelj: Sonja Petrović
Dramaturg: Nikolina Stjepanović
Scenograf: Željko Piškorić
Autori grafita: Uroš Štrboja i Stefan Stanojević
Kompozitor: Uroš Stojnić
Dizajner svjetla: Marko Radanović
Producent: Elizabeta Fabri
Inspicijent: Vladimir Savin
Sufler: Srđan Stojnović
Majstor tona: Dušan Jovanović

Premijera: 15. prosinca 2017, Kamerna scena

Li Mekdugal piše o troje mladih ljudi koji se bore protiv svega što im društvo nameće, posebno protiv Samita G-8 i G-20, a kroz njihov otpor pisac provlači pitanja izgubljenosti mlade generacije koja iskonski osjeća da to što se događa u kapitalističkom društvu, gdje moćnici udruživanjem postaju još moćniji a obični smrtnici njihovi poslušnici i izvršioci, nije u redu. Priču prelama, preko farmaceutske industrije koja ima lijekove za sve: od jednih vam je loše, a druge prave da vam ta stanja ublaže.

Oni otimaju jednog moćnika, istina, sve počinje kao bezazleni ljubavni provod u nekom jadnom stanu koji se prekida kada dva prijatelja mlade devojke, upadaju i shvate koga imaju u gostima, i traže način kako da situaciju okrenu u svoju korist, bar u materijalnom smislu. Njih troje ne rade ništa, ona se prodaje kako bi preživjeli, drugi se bavi sitnim krađama i preprodajama, a treći je radio na nekom blogu pa je prestao. Ispostaviće se da je radio baš za otetog moćnika. Takođe, autor upliće u priču i tjelohranitelja koji dolazi da spasi gazdu, a to je žena koju je pod velom spasa iz neke siromašne zemlje, sistem ustvari pretvorio u poslušnika. Mekdugal priču razvija u više pravaca i dokazuje nekoliko lica kapitalističkog sistema. Sve to dirne gledatelja, jer Igor Pavlović, Tijana Marković, Marko Savić, Dimitrije Aranđelović i Milica Grujičić vrlo sugestivno tumače svoje likove. Ostaje vam negdje u grlu rečenica koju moćnik izgovara na kraju: “Otpor je uzaludan”. Za njih svakako je. Ostali su bez para u svojoj čamotinji vjerovatno spremni za neku novu akciju.

sonja petrović Novi Sad