Uvodnik Armida Travaš
Ove godine svjedočiti ćemo 27. Međunarodnom festivalu komornog teatra „Zlatni lav“ u Umagu. 2000. godine utemeljio ga je tada mladi i nadasve ambiciozni umjetnik Damir Zlatar Frey, uz podršku Grada Umaga i Pučkog otvorenog učilišta „Ante Babić“ Umag.
Rodio se je projekt koji obećava, jer u tadašnjem poslijeratnom razdoblju na ovim prostorima do tada nije bilo festivala koji bi okupljao kazališta iz različitih zemalja, s predstavama koje su privlačile kritike i glumce koje imamo priliku rijetko gledati. Bila je to prilika za gradnju čvrstih temelja na kojima će izrasti tradicija kazališne scene u Umagu, koja ove godine navršava 27 godina.
Tradicija zahtijeva vrijeme. Ona jest vrijeme unutar kojega se gradi, u ovom slučaju kulturno nasljeđe, stječe se iskustvo, uči se. Sve to stečeno radom i znanjem prenosi se iz godine u godinu, te tako oplemenjuje život i ljude i potiče kulturu određene sredine.
Tradicija podrazumijeva vrijeme obogaćeno iskustvom, te nam pruža mogućnost da svakim novim festivalom rastemo, učimo, razmišljamo, postajemo bolji, tolerantniji, otvoreniji prema različitostima, te samim time postajemo društvo sa sve manje predrasuda.
Privilegija gradu i sredini je opstanak jednog tako složenog projekta, očuvanje kontinuiteta u različitim okolnostima, prenošenje iskustava i znanja iz godine u godinu i iz generacije u generaciju. Tradicija sama po sebi povezuje prošlost u kojoj je izgradila temelje sa onim što radimo danas, kako bi sva ta stečena iskustva ugradili u ono što dolazi sutra.
Odlazak u kazalište oblikuje identitet sredine, pa i cijelog naroda. Prema riječima poznatog engleskog glumca Iana McKellena, kazalište je dom kako glumcu, tako i publici. On kaže da u kazalište dolazi publika iz različitih društvenih slojeva, s različitim očekivanjima i različite dobi, da bi na kraju, u „dobrom kazalištu“, ta publika postala složna u užitku dobro ispričane priče. Tada kazalište postaje dom i publici i umjetnicima. Lijepo!
Za Shakespearea su rekli da je svijetu postavio ogledalo da se u njemu vidi. To je kazalište. Na sceni gledamo i slušamo o sreći, tuzi, ljubavi, prevari, razočaranju, odanosti, izdaji, gubitku i mnogim drugim ključnim previranjima ljudske egzistencije, kao i o društvu u kojem se treba odrediti prema kulturi i ponašanju određene zajednice. Kultura je proces ponašanja pojedinca i naroda spram ljudske vrste i prirode (kaže Slavko Kulić), a u tome kazalište zasigurno ima svoju ulogu.
Prethodnih 26 godina na Zlatnome lavu imali smo priliku vidjeti različite produkcije iz različitih institucionalnih i neinstitucionalsnih kazališta: iz Rijeke, Trsta, Ljubljane, Pečuha, Vinkovaca, Kopra, Pule, Zagreba, Varaždina, Beograda, Kranja, Maribora, Bologne, Celja, Splita, Novog Sada, Sarajeva, Cetinja, Banje Luke, Osijeka i mnogih drugih gradova.
Sva ta kazališta donosila su na scenu pregršt emocija i sjajne priče u kojima smo često prepoznavali sami sebe. Teme festivala su uvijek dodirivale kulturu i procese ponašanja pojedinca prema okruženju u danim situacijama. Sa kazališnim ansamblima dolazili su nam vrhunski umjetnici, režiseri, glumci, pisci, scenografi i kostimografi među kojima su bili Paolo Magelli, Ivica Boban, Meta Hočevar, Mateja Koležnik, Tomaž Pandur, Milka Podrug Kokotović, Jagoš Marković, Marko Sosić, Dušan Jovanovič, Edward Clug, Almira Osmanović, Snježana Abramović, Saša Broz, Senka Bulić, Borut Šeparović, Dino Mustafić, Oliver Frljić, Snježana Banović, Kostadinka Velkovska, Mirjana Karanović, Krešo Dolenčič, Ivica Buljan i mnogi drugi. Teško ih je sve nabrojati.
Na sceni smo gledali klasike i najrecenije naslove, te projekte novog kazališta: Tko se boji Virginije Woolf, Buba u Uhu, Sluškinje, Kraljica majka, Madame Bovary, Noćni portir, Saloma, Antigona, Riva i druxi, Monolozi Vagine, Thelma & Louise, Grk Zorba, Tango – Radio & Juliet, Eva Braun, Učna ura, Slovenska transverzala, Uništenje naroda, Turbo Folk, Nos vamos a ver, Noževi u kokošima, i mnoge, mnoge druge slavne predstave koje su obilježile vrijeme. Naravno, ne smijemo zaboraviti legendarnog Peru Kvrgića i Lelu Margitić sa “Stilskim vježbama”. Eto to je tradicija.
Sve je to osmislio i postavio na čvrste temelje Damir Zlatar Frey, umjetnik koji zadire u sve pore kazališta, od režije, operne režije, dramaturgije, kostimografije, koreografije, scenografe, i svega drugog što nije vidljivo publici, a sačinjava čaroliju predstave. To je kazalište koje ostavlja bez daha jer nam otvara oči i vodi nas u svijet istine koji razgolićuje sve ono što se skriva, umotano u lažne osmijehe i lijepe, neiskrene riječi.
Zato, da bismo mogli istinski uživati u kazalištu, ugradimo klima-uređaje i uživajmo danas, kao i ubuduće, u predstavama koje donosi Međunarodni festival komornog teatra „Zlatni lav“. Gradimo tradiciju i prenosimo stečeno iskustvo i znanje dalje generacijama koje dolaze…
Armida travaš
