Nora Krstulović: Zlatni lav, 14. put
11.03.2013 // news
Kad je tamo negdje u samoj zori naše civilizacije Nepoznat Neki Pračovjek prvi put kresnuo kremen i zapalio vatru, sasvim sigurno nije mogao ni sanjati da će tisućama godina kasnije njegovi potomci biti podjednako ovisni o tom istom komadiću rude.
Naime, kremen, odnosno silicij, nekoć jedini izvor vatre, danas je esencijalan u industriji elektronike i bez njega bi bile nezamislive brojne blagodati suvremenog života. Srećom, drugi je najzastupljeniji element na Zemlji, odmah nakon – kisika.
Ima stoga neke poetske pravde u činjenici da silicij, taj čudesni katalizator napretka ljudske vrste, u periodnom sustavu elemenata, nosi redni broj četrnaest, baš kao i ovogodišnji Zlatni lav.
Misija im je – ako ćemo pravo – ista. Donijeti svjetlo i toplinu u mrak svakodnevice, istu učiniti neusporedivom trenutcima provedenim u mraku (gledališta). Dovesti najbolje od izvedbenih umjetnosti u regiji na ulice i trgove Umaga jednako je kao i otvoriti mu prozor u prostranstva mašte i učiniti ga dijelom svijeta, onako kako to u svakom trenutku svakog dana rade svi oni gadgeti koje, nemojte, molim vas nemojte, zaboraviti ugasiti prije početka čarolije zvane kazališna predstava.
No, srećom, tu se simbolika ovogodišnjeg festivalskog izdanja ne zaustavlja.
Naime, 14. je ‘čarobni broj’ potpisa što ga muzikološka struka pripisuje genijalnom Johannu Sebastianu Bachu, a koji je nerijetko vlastito prezime upisivao u svoje skladbe. Analogijom po kojoj A označava broj 1, B broj 2, povjesničari glazbe u notnim zapisima prezimena BACH (2+1+3+8) prepoznali su upravo Bachov broj , a isti je – pogađate već -14.
Doduše, s njima se možda ne bi složili najveći obožavatelji jednog drugog velikana glazbe, Ludwiga van Beethovena, kojima broj 14 budi asocijacije na njegovu najslavniju klavirsku sonatu, četrnestu po redu, poznatu i kao – Mjesečeva.
I opet – transferu simbolizma teško je odoljeti.
Mjesečeva sonata, zapravo je podnaslovljena Quasi una fantasia. A poput fantazije sasvim je sigurno prije četrnaest godina izgledalo zamisliti da bi grad bez klasične kazališne kuće mogao ugostiti festival koji će postati ‘točkom na i’ svake kazališne sezone i omiljenim okupljalištem kazalištaraca iz cijele regije. Da će se na jednom mjestu, a po principu trianguluma iliti convivenze, godinama susretati institucionalna i neinstitucionalna kazališta, domaći i strani umjetnici, suvremeno i klasično, dramsko i plesno kazalište i da će cijeli jedan grad postati – teatar.
No, možda se svemu tome zapravo ne bi trebalo čuditi. Na koncu, 14 je upravo broj stihova što ih mora sadržavati – sonet.
Stoga je pred vama još jedan sonetni vijenac ponajboljeg od kazališta protekle sezone. U toj niski bisera pronaći ćete sigurno barem jedan koji sjaji posebnim sjajem, jednako kao što mi koji za i od kazališta živimo u Umagu uvijek ispočetka nalazimo razloge da se vraćamo našem histrionskom poslu.
Jer, soneti su, pa i ovaj umaški, prije svega izraz – ljubavi.
Zato, dođite u gledališta otvorena srca, s puno ljubavi, jer bez nje sve što mi s druge strane scene radimo nema baš nikakvog smisla. Ili kako u svom 23. sonetu kaže William Shakespeare:
As an unperfect actor on the stage
Who with his fear is put besides his part,
Or some fierce thing replete with too much rage,
Whose strength’s abundance weakens his own heart.
So I, for fear of trust, forget to say
The perfect ceremony of love’s rite,
And in mine own love’s strength seem to decay,
O’ercharged with burden of mine own love’s might.
O, let my books be then the eloquence
And dumb presagers of my speaking breast,
Who plead for love and look for recompense
More than that tongue that more hath more express’d.
O, learn to read what silent love hath writ:
To hear with eyes belongs to love’s fine wit.
Dobrodošli u grad Anđela, dobrodošli na gozbu 14. Zlatnog lava…
Nora Krstulović
