Archivio per Predstave 2023

Radio roman Stanzia grande – 25-29/06/2024

17/06/2024 // news, Predstave 2022, Predstave 2023, Predstave 2024, Top news

stanzia_grande_300dpi
HRVATSKA RADIO TELEVIZIJA HRVATSKI RADIO DRAMSKI PROGRAM – FRAKTURA ZAGREB
Damir Zlatar Frey Radio roman Stanzia grande

glumačka ekipa: Branka Cvitković, Franjo Kuhar, Maja Katić i Nedim Prohić,

urednica: Maja Gregl,

roman je za radio adaptirao, prilagodio i režirao Siniša Matasović

Kada na obiteljskoj zabavi u vrtu obiteljske vile, negdje u Istri, nestane mala Francesca, čitatelj i ne sluti da je taj nestanak zapravo pravi početak Francescine priče koja je priča o Trstu i Istri, o nepojmljivoj, neizrecivoj i nesalomljivoj ljubavi, o padu jednoga anđela te veličanstvenoj Stanziji Grande na vrhu Savudrijskog zaljeva.

Miješajući fantastično i realno, natopljeno povijesnim i arhivskim, opisujući bogatstvo Trsta, njegove palače, operne kuće, noći u kojima su se na kocki gubila i osvajala imanja, brodovi, bogatstva i žene, Damir Zlatar Frey pred nama oživljava moćno doba jedrenjaka, vrijeme uzgoja dudova svilca, vrijeme kada je Trst bio najveća i najvažnija mediteranska luka, vrijeme kada su se u Istri gradile stancije. No prije svega ovo je roman o ljubavi, o ženi, o njezinim čarima, o ljubavi koju prema njoj osjećaju svi oko nje: i obitelj, i Mario Morpurgo de Nilma, njezin budući suprug, ali nadasve anđeo koji postaje vrag koji je opsjeda te oko nje i svih junaka plete svoje konce.

Stanzia Grande roman je o jednoj vili koja je sagrađena iz ljubavnoga gnijezda, ali i o prokletstvu koje je u njoj zametnuto. Ovo je priča koja spaja anđeosko i demonsko, koja poput jina i janga pokazuje kako jedno bez drugoga nije moguće. Brišući granice vremena i prostora, Damir Zlatar Frey ispisuje posvetu Istri i ljubavi koja sve natkriljuje.

Ubij se, tata – 25/06/2023

08/05/2023 // Predstave 2023

Ubij se, tata
Sa Frakturom, Predstavljanje knjige 5 drama

Ubij se, tata
MonikaHerceg

Disfunkcionalne obitelji, siromaštvo, klasna nejednakost, propuštene prilike, zanemarivana djeca, branitelji, ali prije svega i više od svega čežnja za ljubavlju, za priznanjem, za grljenjem, samo su neke od tema koje u svojim intimnim, lirsko-poetskim dramama ispisuje najvažnija pjesnikinja generacije Monika Herceg. Pet drama, od kojih su neke uspješno izvođene, a druge pak nagrađivane, svakom čitatelju ulazi pod kožu, dramska napetost koju osjećamo dok ih čitamo ne odnosi se toliko na odnose među likovima koliko na istinsku, duboku ljudsku dramu koju svaki od njih proživljava i s kojom se mora nositi, a ne može je podijeliti. Stanje likova uvijek je na rubu ili preko ruba egzistencije, životnih problema, no unatoč svem crnilu koje se nadvilo nad pejzaž Monika i njezini likovi, prije svega ženski, vide neku svjetlost.

Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva čitatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova običnih kuća i stanova, muku žena i muškaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorače iz svoje prošlosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjećaju, moraju ići, ali ne usude se, jer put ljubavi najteži je put.

“Kako god da opišemo ovu predstavu (a mogli bismo je s jednako dobrim razlozima nazvati i feminističkom i klasičnom), njena snaga sigurno izvire iz jezika Monike Herceg, koji ni u jednom trenutku nije ni slučajan ni pretenciozan, baš kao ni kad govorimo o poetskom sadržaju antičke drame ili o literarnom opusu suvremenog dramatičara i pjesnika Thomasa Bernharda. Opisala bih taj jezik kao ne samo ‘operativan’, nego operacijski nagnut nad likove, udubljen u unutarnje tumore i emocionalne provalije, bespoštedno zaokupljen proučavanjem ‘mrakova’ od kojih smo sačinjeni.” – Nataša Govedić
“Monika Herceg ozbiljan je pisac i ovo je ozbiljan poetsko-dramski tekst, tako da se ona ne služi štakama i inim ortopedskim pomagalima ideologije. Ona ne piše o zlostavljanim ženama i o muškim zlostavljačima, ne bavi se klasnim razlozima siromaštva, svjesno izbjegava sva jednostavna objašnjenja grubosti, surovosti, odsustva zagrljaja, koja joj se nude sa svih strana, ali koja nepogrešivo vode lošoj, plakatnoj književnosti, nekoj od brojnih varijanti postmodernih socrealizama. Pritom, ona nesreću ne predstavlja samo kao nesreću, nije to fatalizam zle kobi. Samo što za razliku od svijeta mondenih i nedarovitih, njezin obiteljski svijet ne biva objašnjen nizom kolektivnih odgovora i ideoloških objašnjenja, nego individualnim estetskim, fabulativnim, moralnim činom.” – Miljenko Jergović

Ubij se, tata

Vse sijajne stvari – 24/06/2023

08/05/2023 // Predstave 2023

Vse sijajne stvari
Duncan Macmillan
Vse sijajne stvari

REŽISERKA Nataša Barbara Gračner

Avtorska ekipa

Igralec: Uroš Fürst

SOAVTOR
Jonny Donahoe

PREVAJALEC
Uroš Fürst

ASISTENT REŽISERKE
Dimitrij Gračner

SCENOGRAFINJA
Sara Slivnik

AVTOR GLASBE
Martin Vogrin

LEKTORICA
Tatjana Stanič

UČITELJ KLAVIRJA
Joži Šalej

STROKOVNI SODELAVEC (PSIHIATER)
Borut Škodlar

Macmillan pravi, da se prek tem, ki jih obravnava v svojih delih, srečuje z lastnimi demoni in tesnobo, ki se zažira v današnjost morda še bolj kot kadarkoli. Ali kot pravi Ciril Zlobec: »Človek je odprt izdelek. Nedokončano bitje, ki se vse svoje ozaveščeno življenje sprašuje, kdo oziroma kaj je, kaj bi moral biti, kaj ne zmore biti, kaj bi ne smel biti … Tako si ustvari lastno bivanjsko filozofijo, ki temelji izključno na izkustvenih trenutkih našega časa. Kot taka je zanj najgloblja in edina.«

V časovni matrici, ki nas zaklepa in straši pred vidnimi in nevidnimi nevarnostmi, smo prav gotovo močneje podvrženi odvisnostim, stresu, depresiji in samomoru. Nezmožnost posega v mehanizem apatične družbe nas hromi in umsko kot tudi telesno letenje se umakne zlovešči realnosti, ki duši kreativno svobodo. »Če hočeš danes preživeti, si moraš znati predstavljati, da bo jutri boljše, kot je bilo včeraj,« pravi Pripovedovalec. In kaj, če depresivne motnje, motnje mišljenja, občutki krivde, manjvrednosti in obupanosti pripeljejo tako daleč, da človek ne vidi več izhoda?

Pripovedovalec, kot pravi avtor igralcu v monopsihodrami Vse sijajne stvari, prek travmatičnih življenjskih izkušenj pokaže rešitev. Izpove svojo zgodbo: v njej začne že v zgodnji mladosti pisati seznam vseh sijajnih stvari, zaradi katerih je vredno živeti. Seznam je postajal vse obširnejši, z njim pa se je porajalo spoznanje, da bi bilo zapustiti in predčasno oditi nesmiselno. Prišel je do številke milijon. Milijon stvari, za katere je vredno živeti. Stvari na seznamu morajo biti izjemno čudovite, nematerialne in morajo osmišljati življenje. Od sedemletnega fantiča in prvega zapisa »Sladoled« prek pubertetnega »Zmagati v nečem« do »Plesati, ko si sam« ali pa »Prebrati nekaj, kar natančno opredeli, kar občutiš, pa nisi našel besed, da bi to izrazil« ali »Gledati nekoga, kako gleda tvoj najljubši film«, »Pogovor«, »Ptičje petje«, »Vonj starih knjig«, »Glas Nine Simone« … Milijon.

In če imaš dolgo življenje in ga preživiš, ne da bi se vsaj enkrat počutil strahotno depresivnega, potem najbrž nisi bil dovolj pozoren.
Nataša Barbara Gračner

Više informacija: drama.si

Vse sijajne stvari

Sea Wall – 23/06/2023

08/05/2023 // Predstave 2023

Jaka Varmuz
Gledališče Koper / Teatro Capodistria
Simon Stephens
Sea Wall

Spettacolo in lingua italiana

Con Francesco Borchi
Regia Boris Cavazza

Nel monodramma Sea Wall, il protagonista Alex rivive sensazioni e ricordi degli ultimi anni. Rimettendo insieme i tasselli del mosaico della sua vita, rivive insieme al pubblico il rapporto felice con sua moglie e con sua figlia, raccontando soprattutto delle vacanze sulla costa meridionale della Francia, a casa del suocero, un ex militare col quale Alex trascorre il tempo a parlare di tutto, dal tennis all’esistenza di Dio.

Tuttavia, a dispetto dell’energia positiva e del senso di vita che Alex tenta costantemente di trasmettere, tutto il suo racconto è condito da un percettibile senso di disperazione. I suoi ricordi si spezzano spesso a metà, le frasi si interrompono o si accavallano l’una sull’altra come strati di memoria che provano a soffocare qualcosa.

La forza del monologo, interpretato dall’attore Francesco Borchi, è la sua “granitica” semplicità, dietro la quale si mette a nudo l’anima dell’autore. “Immagino questo spettacolo come una narrazione senza filtri, che prova a raccontare un pezzetto di umanità, senza mai ricorrere ad alcun orpello o abbellimento teatrale. Nessun one-man-show, come vanno tanto di moda in questo periodo. Con Sea Wall l’unico show è quello di un’anima senza filtri” – ha scritto l’attore, che interpreta questo testo sia nella versione italiana che in quella slovena.

L’autore del monologo Simon Stephens (1971) è uno dei drammaturghi britannici più prolifici. Le sue opere teatrali, per le quali ha vinto numerosi premi nazionali ed internazionali, sono tradotte in molte lingue e rappresentate sia in patria che all’estero. Il monodramma Sea Wall è stato messo in scena per la prima volta nel 2008 a Londra, e all’inizio del 2012 ne è stato creato un film.

Il monogramma interpretato dall’attore Francesco Borchi è prodotto dal Gledališče Koper Teatro Capodistria ed è stato presentato in anteprima al 28° Primorski Poletni Festival – Festival Estivo del Litorale, nel 2021.

Più informazioni: gledalisce-koper.si

Mulej – 22/06/2023

08/05/2023 // Predstave 2023

Mulej
Autorski Rad Anice Petrović

Erlend Loe MULEJ
Glumi: Anica Petrovic

Dramatizacija: Anica Petrovič, Divna Stojanov

Redatelj: Anica Petrović, Momčilo Miljković

Scenografija/kostimografija: Anica Petrović i Stevan Ristić

Muzika: Dušan Tomić

Dizajn plakata: Aleksandar Sarapa

Dizajn svetla: Stevan Lukić

Fotografije: Jovana Božić

Vreme trajanja monodrame: 1h 15min

Ukratko o monodrami:
Monodrama Mulej, nastala po istoimenom romanu Erlenda Loa, govori o ciničnoj osamnaestogodišnjoj Norvežanki Juliji koja pokušava pronaći ekscentričan način da se ubije nakon što joj je obitelj poginula u avionskoj nesreći. Kako Julija sebe smatra autentičnom i duhovitom osobom jasno joj je da i njena smrt mora biti takva. Tokom svog putovanja svijetom suočava se sa prostorom aerodroma i aviona, posljdnjeg mjestagde je njena obitelj bila živa. Pronalazi li Julija utjehu i novi smisao života? Monodrama tematizira adolescentsku suicidalnost i proces suočavanja sa smrću bližnjih i preispituje da li i kako ljubav i podrška u svojim različitim oblicima mogu biti ljekoviti i od pomoći u prevazilaženju psihičkih problema. Dnevnička struktura romana pretočena je u dramsku priču sa vremenskim skokovima i retrospektivama što je omogućilo protagonistkinji Juliji da se reflektira na svoje prethodne, tinejdžerske odluke.

Francamente – 21/06/2023

08/05/2023 // Predstave 2023

Francamente
Koprukcija / Coproduzione
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula
Zajednica Talijana Pula / Comunita’ Degli Italiani Di Pola

Autorski projekt Petre B. Blašković

FRANCAMENTE

AUTORSKI TIM / AUTORI
Režija i izvedba / Di e con: Petra B. BLAŠKOVIĆ

Prijevod / traduzioni:
Petra B. BLAŠKOVIĆ (Istroveneto)
Claudio GRBAC (Istrioto)

Scenografija / Scena: Stefano KATUNAR
Kostimografija / Costumi: Desanka JANKOVIĆ
Autor glazbe / Musiche di: Andrej PEZIĆ
Oblikovanje svjetla / Luci: Dario DRUŽETA

Franca Rame, jedna od najvećih ikona aktivističkog kazališta, društva, satire, feminizma, politike, gotovo bolne komedije, lojalnosti ideji, beskompromisnoj borbi za vlastite ideale, žrtva licemjernog društva koji se boji istine, centar je ovog autorskog projekta koji ne vraća na scenu samo neke od njenih autorskih tekstova napisanih s mužem Dariom Foom, već priča i priču jednog života posvećenom dostojanstvu života.
Francamente… Iskreno. U životu i na sceni, na televiziji i u parlamentu… Nema razlike gdje se govori. RIJEČ KAO SLOBODA, kao udisaj bez kojeg se ne može …ne bismo mogli moći…

Neke su ideje u nas usađene davno, vjerojatno od onda kada ni sami nismo svjesni da se to dogodilo i sazrijevaju dugo. Franca Rame i Dario Fo za mene su uvijek bili simboli slobode govora. U svojem su kazališnom angažiranom djelovanju bili su uvijek hrabri. Igrali su gdje je kazalište moglo nesmetano progovoriti.

Ovo je omaž Franki Rame, njezinim kazališnim tekstovima, životu, djelu i aktivizmu. Ova dokumentarno biografska predstava sadrži onu žensku komponentu i tematiku vezanu uz položaj žene u društvu o kojem je Franca uvijek govorila, glumila, pisala. Uz autorske dijelove teksta
u predstavi su isječci iz djela Rame/Fo: Tutta casa letto e chiesa e altre storie i Una vita all’improvvisa.

Jezik kao izričaj autentičnosti teritorija:dijalekt, istroveneto. I u dijalektu dijalekt: istrioto. Očuvanje nematerijalne baštine utkano u priču života.

Više informacija: ink.hr

Nema putne – 20/06/2023

08/05/2023 // Predstave 2023

Nema putne

RadioTeatar Zagreb
Antoni Buljan / NEMA PUTNE

Igraju:
Sinek – Nikola Nedić
Marija – Nika Barišić
Violončelist – Stanislav Kovačić

Snimljeni glasovi: Sven Medvešek, Sreten Mokrović, Rok Juričić, Antonio Agostini, Matej Đurđević, Pavlica Bajsić i Dalibor Piskrec

Autor teksta: Antoni Buljan

Redatelj: Dražen Krešić

Snimatelj i oblikovatelj tona: Dino Brazzoduro

Oblikovatelj svjetla: Martin Šatović

Majstor tona: Dalibor Piskrec

Kostimografkinja: Ana Mikulić

Producentica projekta: Aneta Vladimirov

Producentica predstave: Katarina Krešić

Autorica vizuala: Negra Nigoević

Fotograf: Luka Dubroja

Snimatelj video najave: Tin Ostrošić

Montažerka video najave: Nina Karaman

Produkcija: RadioTeatar i Srpsko narodno vijeće

Radiofonijska izvedba „Nema putne“ nastala je prema tekstu Antoni Buljana, pobjednika memorijalnog natječaja. Natječaj su pokrenuli Odjel za kulturu Srpskog narodnog vijeća i RadioTeatar, a žiri u sastavu Snježane Banović, Pavlice Bajsić, Dražena Krešića i Anete Vladimirov je izabrao prva tri teksta: “Nema putne” Antonija Buljana, “Ljudi, naselja, tjelesa” Nataše Antulov i “Valovi iz kupaonice braće Engl” Dorotee Šušak.

Radiofonijska predstava “Nema putne” prati zapise zagrebačkog studenta u proljeće 1941. godine. Njegova tadašnja djevojka pronalazi stari dnevnik svoje ljubavi iz mladosti, studenta prava koji se zanima za novinarstvo. Osim novinarstva, zanima ga i nogomet, ali voli i “spiti si koju s dečkima”. Studentu donedavno daleke religiozne, političke i druge teme postaju dio svakodnevnice, a kroz njegove zapise pratimo vrtlog sjećanja daleke ljubavi naglo prekinute ratom. U vrlo gustom zvučnom tkanju izvedbe atmosferu interpretiraju glumci Nika Barišić i Nikola Nedić, koje na električnom violončelu prati Stanislav Kovačić. Po potrebi priče, on je grmljavina, kiša, škripa starog poda ili grintavi otac. U zvučnike se sakrio Dino Brazzoduro, koji dokumentarnim i igranim radiofonijskim insertima putuje kroz studentske i navijačke birtije, široke ulice grada, stadione ili skrovite podrume. Dnevnički zapisi ovog mladića, pred vašim očima i ušima, neprimjetno se preobražavaju iz toplog i ugodnog kvarteta iz dna kavane u zlokobni limeni orkestar brzotutnjajućeg rata. Predstava je nastala prema tekstu Antoni Buljana koji je pobjedio na memorijalnom natječaju „Radiofonton 1941.

Više informacija: radioteatar.hr

Dražen Krešić

Svinje – 19/06/2023

08/05/2023 // Predstave 2023

Svinje
DRAMSKI STUDIO UMAG – UMAGO
VLASTITA PRODUKCIJA
PREMIJERA

Tomislav Zajec
SVINJE

Uloge:
Ibru: Caterina Vižintin
Mala Ibru: Luana Kličić

Inspicijent i voditelj predstave: Sven Begić

Kostimi: Ivana Bakal

Premijera, 19.06.2023. Međunarodni festival komornog tatra Zlatni lav Umag-Umago

Dvije sestre na izoliranoj svinjogojskoj farmi žive idiličnim, seoskim životom. Starija je sestra potpuno posvećena svinjama i brizi za invalidnog oca kojeg za kaznu drži u šupi, dok mlađa provodi dane u traženju životne profesije koja bi joj pomogla u odlasku s farme u bolji život. Problemi za sestre nastaju u trenutku u kojem svinje počnu krepavati, u kojem invalidni otac poželi doći na vlastitu rođendansku proslavu, i u kojem, na kraju, leševi počnu izlaziti iz priručnog groblja napravljenog u ružičnjaku. Sestre se, pritisnute silnim brigama, počinju pitati isplati li se život prepun zločina i neobuzdanog nasilja.

Tomislav Zajec
Kad bi se nekome u dalekoj budućnosti trebala povodom isčezle vrste poslati slika kako smo izgledali, po čemu smo se među ostalom florom i faunom izdvajali, što nas je na početku XXI stoljeća mučilo i istrebljivalo, finale jedne vrste i vremena, društvene atmosfere i energije, svršilo bi trubama i bubnjevima u svinjcu, gdje kravata i penkala nisu potrebne, a ako su i opstale, bivaju prenamijenjene.

Svinja, još od mitoloških slika nedjeljiv je dio ljudskog pejzaža. Svinjac i aktivnosti oko njega shvaćem je najčešće kao neugodan dvojnik života ili njegov grotesktni nusprodukt. Od onih skrivenih pogledu, na rubu sela, u kojeg je muž zatvorio ženu čijom poslušnošću nije bio zadovoljan, ili onog gdje je oboljeli vrgorački branitelj zatočio svoje roditelje i ostavio ih da tamo prezime. Do modernih velegradskih konglomerata čija je davna preteča u Chicagu inspirirala Henryja Forda na jednu od ideja kojom je obilježio XX stoljeće – masovne proizvodnje na tekućoj traci. Od svinja koje su se u doba industrijske revolucije među prvima našle na tekućoj vrpci klanja, civilizacijski put svršio bi u, po istom principu organiziranim, klaonicama koje su za Drugog svjetskog rata bile namjenjene ljudima.

Likovi ove predstave, sestre Ibru i Mala Ibru, u svom svinjcu sjede na bidermajer sofi poput finih porculanskih figurica koje su bile zapakirane u finu kutiju. No razotkrivanje tog porculanskog suvenirskog prizora koji kao da se smiješi s nekog regala je poput Pandorine kutije. Iz njega izlazi mračna tajna, jer u vrtu im ne cvatu ruže nego masovno groblje poubijanih profesora koji nisu uspjeli preživjeti umjetničku kreativnost (kreaturu) jedne od sestara i ambicije „da bude netko“. A u podnožju sofe prebiva ih još, kao dio podrumskog inventara.

Motiv tajne, prikrivenosti, koji živi u ovom grotesknom sarkazmu nije samo uzorak jedne privatne stvarnosti. On je tu stoga što se poput pošasti proširio kao način bivanja stvarsnosti društva i prodro, poput leševa u podrumu sestara Ibru, do laži koja postaje fundament. Konstitutivni element koji ne prešućuje istinu samo u nečijem privatnom dvorištu.

Različite su mimikrije koje prešućivanje istine nabacuje na sebe. Sveprisutna provincijalna filozofija klajnbirgeraja kojom se govori samo ono što se želi čuti (i vidjeti) a „ ostalo samo šutnja je “, jaka je toliko da je karakterom šutnje zasjela u sav prostor javne i privatne komunikacije.

Sestre Ibru, od kojih se jedna smatra Odabranom, a druga „samo želi biti netko“ pokazuju nam grotesknu obrazinu te situacije. Njima dijalog služi samo da bi se survale u vlastitu mitologiju kojom se za svaku svoju glupost i izokrenutost imaju pametno objašnjenje. To je jedna ćaknuta brbljava afazija koja predstavlja bankrot pred vlastitim momentom racionalnosti. I dijagnosticira kako naličje šutnje nije ništa drugo do zaglušujuća mutavost, nesposobnost da se artikulirano formira vlastiti identitet, obrazloži svoja volja na onaj način koji omogučuje komunikaciju sa svijetom. Taj nesporazum sa svijetom je otpočetka nesporazum sa sobom. Konformizam u sferi ideja koje se proizvode o sebi statusa je društveno poželjne vrline dok istovremeno permanentno zastire pogled na funkcioniranje stvarnosti, poput vela kojeg u predstavi nabacuju na sebe sestre Ibru povodom smrti svoje svinje.

Na području relacije čovjek – svinja odvija se još intenzivnije groteskno razobličavanja identiteta koje se kreće u smijeru čovjek jednako svinja. Metarmofoza koja se na taj naćin u predstavi zbiva preobrazbom duha u tijelo i miješanjem jedne vrste mesa s drugom, i ceri se sa sofe sastara Ibru poput nadrealističke metafore, podobna je dijagnozi mentalno egzistencijalne situacije. Ukazuje na postojanje anakronog kretanja egzistencije, s evolucijskom toljagom u ruci, gdje čovjek izjeda svijet oko sebe, na karaju i samog sebe. Iskazuje se kao pojava koja je probila opnu stvarnosti, kao rušilačka energija koja probija kroz dimenzije prostora i vremena koje poznajemo na Zemlji i probijanja u svemir.

Bidermajer sofa – klasični kazališno scenografski element koji je poslužio reprezentaciji mnogih građanskoh salona, postala je tako mjesto zbivanja odnosa čovjeka i svinja, živih koji su mrtvi i mrtvih koji su živi, gdje je sve ljudsko bivše, mjesto na kojem prebiva gotovo jedan antisvijet. Ne može to više biti mjesto na kojem ćemo naići na analizu odnosa u obitelji, nije nam tu više na raspolaganju rekvizitarij psihologije pojedinca. Posizanjem u bit kazališne iluzije, isticanjem njezine snage koja realitet podiže na koturne, kada gledamo ovakav „visoko podignuti“ realitet, gledamo realitet koji je uvijek iznad našeg, on je zrcalo koje kazalište oduvijek postavlja svijetu oko sebe. Tako kroz podignutost i ekspresionizam glume i gusta, neprobojna površina blata svinjca nalazi svoj odraz u kazališnom ogledalu.

Vesna Đikanović